Stanimir Joković, čovjek koji je više od pola stoljeća živio izoliran na srpskoj planini Maljen, ostavio je dubok trag svojim nesvakidašnjim načinom života. Ova nevjerojatna priča, zabilježena u članku objavljenom u NIN-u 1974. godine, govori o čovjeku koji je u svojoj 20. godini pobjegao iz rodnog sela Mršelji, nadomak Požege, i nikada se nije vratio.

Jokovićev bijeg nije bio običan čin povlačenja u prirodu, već odgovor na unutarnji nemir i strah. Prema njegovim vlastitim riječima, sanjao je da će ga netko iz sela ubiti, zbog čega je odlučio napustiti ljudski svijet i utočište potražiti u planinskoj divljini. Uzeo je osnovne alate – sjekiru, motku i nož – i otišao u osamu, gdje je započeo život pustinjaka.

Srbin preselio u Hrvatsku pa ispalio nešto što se mnogima neće svidjeti: 'Tu sam već godinu dana'

Prema riječima novinara koji ga je posjetio te 1974., Stanimir je već tada proveo gotovo 50 godina u izolaciji. Njegov život uspoređivan je s onim pračovjeka, jer je živio u zemunici od blata, u divljini, u potpunosti se oslanjajući na prirodu. Svoje prehrambene potrebe zadovoljavao je uzgojem voća i povrća te lovom divljači. Na padini planine uzgajao je šljive, kruške, jabuke, te je sadio skromne količine žitarica, grahorica i povrća, dovoljne da preživi. Međutim, čak su i psi koje je imao, često ga napuštali jer bi im dosadio "besmislen" način života.

'Boji se čovjeka više od zvijeri'

Stanimir je izbjegavao ljude više od bilo koje divlje životinje. Meštani su ga pokušavali nagovoriti da se vrati u selo, no nisu imali uspjeha. Njegova izolacija nije bila samo fizička, već i mentalna. Iako je ponekad silazio do vodenica blizu sela, činilo se da ga je strah od ljudi potpuno obuzeo. "Boji se čovjeka više nego zvijeri", pričali su susjedi. I kad bi ga netko pokušao posjetiti, on bi se sakrio u šumu i satima stajao nepomično sa štapom u ruci, odbijajući svaki kontakt.

Jedina osoba s kojom je Stanimir komunicirao bio je njegov rođak Milivoj. Zahvaljujući njemu, novinar je uspio doći do Stanimira, iako je i taj susret bio pun nepovjerenja. Kad su ga konačno pronašli, Stanimir im je donio tri kocke šećera – jednu za sebe i dvije za goste. Novinar ga je opisao kao fizički snažnog čovjeka, iako načetog godinama provedenim u oskudnim uvjetima života na planini. Govorio je zakržljalim, arhaičnim jezikom, kao da dolazi iz davne prošlosti.

Čudak, a ne luđak

Njegova je priča osobita i zbog uvjerenja koje je stekao nakon sna – vjerovao je da bi bio mrtav da nije pobjegao u šumu. U jednom trenutku svog života, odveden je na promatranje u bolnicu, ali je pušten kao "čudak", no ne i luđak. Njegov životni izbori često su nailazili na nerazumijevanje, a njegovo stanište nekoliko su mu puta zapalili. Unatoč tome, uvijek bi ga iznova podizao, odbijajući se vratiti u civilizaciju.

Stanimir je vjerovao da su ga ljudi mrzili i progonili jer je bio drugačiji, zbog čega se stalno skrivao i bježao. "Zlo nikad nikom nije učinio, a zla se plaši", rekao je u jednom od rijetkih trenutaka kad je bio voljan podijeliti svoje misli.