Veoma sam znatiželjno biće. Volim istraživati, volim učiti, volim pomicati vlastite granice i ne oduševljava me stagnacija.

Još kao klinka shvatila sam da je život ali i mi sami konstantna mijena. Ono što nam se još jučer činilo kao normalno i uobičajeno, već danas može biti nešto što nas sputava i više ne zanima. Zbog toga se ne vežem previše uz ideje, poslove ali ni odnose.

I to ne znači da ne volim istinski i predano sve one ljude koje sam okupila u svoje malo "pleme", to samo znači da sam svjesna kako nam se putevi mogu razići, jer možda sutra nećemo dijeliti interese a možda će se netko moj ili ja sama nekud odseliti pa se nećemo viđati koliko smo znali. To ne znači da ću ih voljeti manje, to samo znači da prihvaćam fluidnost života.

Smatram da je ta fluidnost ono što nedostaje mnogim ženama današnjice. Previše se bore za nešto postići, dosegnuti, ostvariti, imati i biti da bi mogle biti spontane i znatiželjne.

Bore se za karijeru, bore se za status, bore se za broj followera ali i za vezu. Bore se za ljubav. A tko je dovraga vidio da je ljubav nešto što proizlazi iz rata?

Žene današnjice ratuju za ljubav! Ratuju porukama u inbox, ljutitim statusima, prohtjevima, optužbama, polugolim fotkama na Instagramu ili njemu u inbox. Ratuju s njim, s drugim ženama koje su tu nešto oko njega motaju, ali najviše; ratuju same sa sobom. I u tom ratu, nažalost gube.

U toj konstantnoj borbenosti nema prostora za biti, osjećati, prepoznati i prihvatiti.

Možemo zaista reći da su žene postale same svoji najljući neprijatelji.

Sve ono čemu gravitiramo prirodno i dalje nas mami; obitelj, majčinstvo i partnerstvo, male kućice u cvijeću, romantika, buketi ruža za Valentinovo... ali istovremeno tu je ta prisilna ambicija koja nas je iz brižnih domaćica u posljednjih stotinu godina pretvorila u žene ratnice, a ni svijet ni mi same, nismo bili spremni za to.

I zaista, mnoge su se žene negdje putem pomalo izgubile, u tim pomiješanim ulogama postale su kao akrobatkinje na užetu visoko iznad tla gdje motkom manevriraju između onog tko su, čemu teže, što su primorane ostvariti da bi opstale kao jedinke ali i onog što se od njih očekuje.

A pad? Nije opcija. Previše boli. Jer tako doživljavamo moderni život, ili kao uspjeh ili kao poraz. Ne znamo uopće kao ljudi biti negdje između, bez krajnosti i oscilacija.

Žene su zaboravile da prepustiti se životu, fluidnosti emocije i lakoće koja nam je prirodna ne padaju, nego jednostavno jesu. I u tom postojanju bez utega moranja, lakše prihvaćaju sve ono dobro što život ima za ponuditi, bila to obitelj, bila to karijera i fini balans oba. U toj lakoći nema biranja „ili – ili“.

Da bi žena bila zaista realizirana i sretna, potrebno joj je da se može opustiti, osobito u odnosima. Muškarcu je pak potrebna ta blaga nervoza, blaga napetost u kojoj je uvijek spontano proaktivan i željan udovoljiti ženi. Kad se uloge zamijene nastaje kaos. Pričala sam o tome u prošloj kolumni, ali ovaj put želim ići dalje, želim razbiti moderni tabu o tome kako ljubav više ne postoji i kako su "svi muškarci kreteni" a "sve žene kučke i sponzoruše."

Nisu. To je jednostavno pomalo bahata insinuacija mase kronično nezadovoljnih ljudi. Onih koji zaista još uvijek nisu ni našli ni definirali sebe, pa svoju vlastitu neostvarenost reflektiraju na potencijalne partnere.

U mailovima koje mi pišu moje čitateljice, gdje postavljaju pitanja o odnosima, često se nalaze takve rečenice, one optužujuće, gdje se sva odgovornost propalih ili teških odnosa svaljuje na muškarce. Tako, muškarci u očima žena danas postoje kao bića bez svrhe koja bježe od odgovornosti, od lojalnosti i emocije.

U toj gunguli optužbi, vidim obrasce koji mi govore da osobe nisu ni pokušale razumjeti drugu stranu i kroz to razumijevanje oprostiti; i sebi i njima. Pa onda otvorena uma i duše krenuti upoznavati neke nove, drugačije ljude.

Ne možeš živjeti ljubav ako u sebi nosiš mnogo otrova. Ne mogu ti pristupiti ljudi koji će ti pokazati kako itekako znaju voljeti i spremni su na sve što jedan odnos sa sobom nosi, ne ako ti hodaš svijetom s povezom na očima i vrištiš kako je mračno.

Skini povez. Promotri. Izađi iz uloge žrtve i krvnika koju konstantno igraš.

To možeš samo ako oprostiš i ako si u međuvremenu postavio/la jasno temelje vlastitog života. To vrijedi za oba spola.

Kad se ne ostvariš, nemaš ni osjećaj vlastite vrijednosti pa to nadomještaš nekim izvanjskim faktorima, poput konstantnih potvrda ljubavi i pažnje koje zahtijevaš od druge strane. Ili pak nekom drugom patologijom poput ljubomore.

Kad imaš jasnu percepciju sebe kao osobe i svoje vrijednosti prije svega kao ljudskog bića, onda ti se nigdje ne žuri, osobito ne u vezu.

Uživaš u upoznavanju, u spontanim druženjima, u dugim kava i smijehu. Dopuštaš si upoznati osobu i pustiti joj da ti pokaže tko je, kako diše i razmišlja ali isto tako ostavljaš prostor toj osobi da upozna tebe i da primijeti da li zaista klapate ili joj to nije to.

I ako nije, prihvaćaš to jer svatko ima pravo sebi birati partnera s kojim će se osjećati radosno. Nemaš potrebu nikog uvjeravati da mu je kraj tebe mjesto, niti se boriš za prostor u nečijem životu. Zapravo, više se baviš preispitivanjem da li tebi taj netko odgovara, da li klapate, želiš li ulagati u taj odnos ili ne?

Kad tako postavimo stvari dobijemo ljude koji si dozvoljavaju da im se emocije razvijaju lijepo i polako i da im odnos bude lagan, kao disanje.

I malo ih je zapravo, jer mnogima se nekud prokleto žuri. Moraju završiti faks do dvadesetpete a do tridesete imati kuću, familiju, zlatnog retrivera i kredit ili možda dvije hipoteke.

Ljudi se toliko žure živjeti, da kroz tu žurbu propuste život. Toliko se žure biti s nekim pa oženiti da nemaju vremena zaljubiti se i uživati u toj zaljubljenosti. Nemaju vremena voljeti.

Nema ljubavi? Ima.

Nema strpljenja, staloženosti i razboritosti kod mnogih.

Ima ogorčenosti, frustracije i nerealiziranosti zbog kojih osobe svaljuju krivicu na drugu stranu. Na bivše ili sadašnje partnere ili one potencijalne.

U kaosu jurnjave, nemaju prostora baviti se sobom i svojim "felerima" i pomoći si da osvijeste što ih boli i smeta i što im je zapravo zaista potrebno u odnosu.

Zbog toga opetovano idu iz odnosa u odnos, iz razočaranja u razočaranje ili u potpuni ignor odnosa, s tendencijom glorifikacije "solo života." I barataju floskulama poput "muškarci su debili nespremni za veze" a žene su "nesigurne manipulatorice koje zanima samo lova."

Ne vole sebe, ne zaista, pa kako će onda zavoljeti nekog drugog? A kako bi živjeli ljubav, prije svega moramo voljeti sebe istinski i vjerovati u nju.

Jer ako u ljubav ne vjeruješ, kako će ti se ona uopće i dogoditi?

A lijepa je, onom tko je spreman uložiti potreban trud. U sebe, u odnos, u ono drugo biće. U proces. U uspone i padove.

Lijepa je i život je s njom bogat, ispunjen i jednostavno drugačiji. Bolji.

A tome ionako svi težimo, zar ne?

-----------

Marija Klasiček, svestrana je i nagrađivana umjetnica koja se vrlo mlada počela baviti pisanjem, ali i glazbom. Kao autor osvojila je mnogobrojne spisateljske i glazbene nagrade od kojih možemo izdvojiti nagradu Hrvatskog društva skladatelja za najljepši tekst na Zagrebfestu 2008. godine. Marija je vlasnica medijske i marketing agencije Lion Media te izvršna urednica portala Aboutmen.hr & Amazonke.com. Autorica je triju književnih uspješnica, Po rubovima duše; te Duologije Beskraj: Tama i Svjetlo, s tematikom muško ženskih odnosa za koju godinama specijalizirala. Ova svestrana umjetnica u medijima je više od 10 godina i objavila je više od 1000 kolumni, stručnih tekstova i književnih recenzija, te napisala mnogobrojne skladbe.