Godine 1987. u Goiâniji, Brazil, dogodila se jedna od najtežih nuklearnih nesreća u povijesti, koja je rezultirala smrću četvero ljudi i masovnim zagađenjem stanovništva. Nesreća je započela kada je privatni radioterapijski institut preselio prostorije, ostavivši za sobom radioaktivnu kapsulu – komad opreme koji je sadržio opasan izotop cezija-137. Prema zakonima, institut je bio obvezan prijaviti postojanje opasnog uređaja, no to nije učinjeno.

Oprema je ostala na mjestu tijekom rušenja zgrade, gdje ju je nekoliko ljudi pronašlo, vjerujući da bi mogla vrijediti kao otpadni metal. Nesuđeni „pronalazači“ su nehotice otvorili kapsulu u namjeri da je rastave, čime su izložili okolinu smrtonosnom zračenju cezijevog klorida, koji se lako širi u okoliš. Kako navodi izvještaj Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), izloženost ovom obliku zračenja rezultirala je kontaminacijom više osoba i okoliša.

Situacija se dodatno pogoršala kad su dijelove kapsule prodali, pri čemu je jedan od kupaca primijetio neobičan plavi sjaj koji je izazvao znatiželju obitelji i prijatelja. Zapanjeni prizor naveo ih je da kući odnesu uzorke veličine zrna riže. Ubrzo su se, nakon nekoliko dana, počeli pojavljivati simptomi trovanja zračenjem poput gastrointestinalnih problema, no tek su kasnije povezani s radiološkom kontaminacijom, kad je kapsula predana zdravstvenim vlastima.

Posljedice nesreće

Kako bi spriječile širenje kontaminacije, vlasti su postavile stadion kao privremeni prihvatni centar za zaražene osobe. U konačnici, više od 112.000 ljudi je pregledano, dok je njih 249 dijagnosticirano s unutarnjom ili vanjskom kontaminacijom. Dvadesetak osoba bilo je hospitalizirano, a četiri su preminule od posljedica akutne radijacijske bolesti.

Pretpostavlja se da su najteže pogođene osobe bile izložene radijacijskoj dozi između 4,5 i 6 Gray (Gy), dok je smrtna doza za 50 % izloženog stanovništva oko 3,5 do 4 Gy bez medicinske intervencije. Međutim, uz terapije poput antibiotika, transfuzija i primjene Pruske modre – tvari koja veže cezijeve čestice i pomaže ih ukloniti iz tijela – smrtnost se smanjuje čak i pri većim dozama zračenja.

Stručnjaci su godinama pratili stanje ozračenih osoba, koje i danas podliježu riziku razvoja ozbiljnih bolesti, uključujući različite vrste karcinoma. Zračenje cezija-137, kako se navodi u časopisu Clinical Toxicology, ulazi u tijelo putem inhalacije ili gutanja, emitirajući beta i gama zračenje koje uništava tkivo i narušava zdravlje.

Rusi su je godinama držali u tajnosti: Pogledajte detonaciju najveće nuklearne bombe ikada

Podsjetnik na opasnosti radioaktivnih materijala

Ova tragedija snažno podsjeća na odgovornost koju institucije imaju prema radioaktivnim izvorima i na težak ishod njihovog nemara. Radioaktivni izotopi poput cezija-137 mogu predstavljati opasnost za ljudski život i okoliš kroz tisuće godina, što je neprestana opomena da se ovakvi materijali moraju pažljivo nadzirati i čuvati kako bi se izbjegle katastrofalne posljedice.