Upravo s tim problemom suočavali su se stari Rimljani, a zbrku u računici pokušao je riješiti sam Julije Cezar. U 1. stoljeću prije Krista rimski kalendar bio je toliko neprecizan da je, primjerice, sezona žetve prema njemu dolazila u vrijeme kada usjevi još nisu bili ni blizu zrelosti. Taj prastari kalendar, utemeljen na mjesečevim ciklusima i poljoprivrednim radovima, sastojao se od 10 mjeseci i ukupno 304 dana, dok su dva zimska mjeseca bila potpuno izostavljena iz računice.

Kako objašnjava povjesničarka Helen Parish sa Sveučilišta u Readingu, Rimljani su jednostavno ignorirali razdoblje u kojem nije bilo poljoprivrednih aktivnosti. No, takav pristup brzo je doveo do problema s usklađivanjem godišnjih doba.

Drugi rimski kralj, Numa Pompilije, uveo je promjene 731. godine pr. Kr. dodavši siječanj i veljaču kako bi pokrio zimski period. Zbog praznovjerja, izbjegavao je parne brojeve, pa je kalendar proširio na 355 dana. Unatoč toj prilagodbi, nesklad se nastavio. Godine 200. pr. Kr. gotovo potpuna pomrčina Sunca, koja se trebala dogoditi u ožujku, zabilježena je tek u srpnju.

Potpuna zbrka

Kako bi riješili zbrku, svećenici su povremeno ubacivali dodatni mjesec, Mercedonius, no to je samo dodatno kompliciralo stvari. Kada je Julije Cezar preuzeo vlast, odlučio je drastično reformirati kalendar prema astronomskim principima. Uz savjet stručnjaka, odlučio se za radikalni potez: produžio je godinu na čak 445 dana.

Ova najduža godina u povijesti, poznata kao "godina zabune", uključivala je čak dva dodatna mjeseca, jedan s 33, a drugi s 34 dana. Razlog za toliku zbrku djelomično leži u rimskom sustavu brojanja, gdje su neki brojevi računali dvaput. Na sreću, Cezarove reforme ipak su donijele stabilniji kalendar, prenosi UNILAD.

Isprobao zimski trik za odleđivanje automobila i napravio neviđeni kaos: Rasturio je Mercedes od susjeda

Naposljetku, interkalarni mjeseci poput Mercedoniusa su odbačeni, a papa Grgur XIII. dodatno je usavršio kalendar 1582. godine, približavajući ga sustavu kakav danas koristimo.