Znanstvenici su uočili 'neviđeni nebeski trenutak' kod Zemlje: 'Nasilne posljedice sudara'

No umjesto egzoplaneta, svjedočili su nečemu daleko rjeđem i nasilnijem – dvama golemim sudarima kozmičkih tijela, prizoru koji se u teoriji događa jednom u 100.000 godina. Sve se odvijalo na samo 25 svjetlosnih godina od Zemlje, u sustavu zvijezde Fomalhaut, poznate i kao „Sauronovo oko“.
Zvijezda koja skriva kaotičnu prošlost
Fomalhaut se nalazi u zviježđu Južne ribe (Piscis Austrinus) i već je dugo poznata astronomima zbog spektakularnog pojasa prašine i krhotina koji je okružuje. Taj pojas nalazi se na udaljenosti od oko 133 astronomske jedinice, pri čemu jedna astronomska jedinica odgovara prosječnoj udaljenosti Zemlje od Sunca, odnosno oko 150 milijuna kilometara.
Zbog svoje strukture i sjaja, sustav je dobio nadimak „Sauronovo oko“, po vatrenom oku iz „Gospodara prstenova“. Taj pojas nastao je bezbrojnim sudarima stjenovitih i ledenih tijela te znanstvenicima služi kao prašnjavi analog ranog Sunčeva sustava, kakav je bio prije više od četiri milijarde godina, u doba kad su se planeti tek formirali, sudarali i ponovno sastavljali.
Kako je nastao „planet koji nikada nije postojao“
Početkom 2000-ih astronomi su u Fomalhautovu sustavu uočili velik i sjajan objekt. Mnogi su tada zaključili da je riječ o egzoplanetu obavijenom oblakom prašine, koji reflektira svjetlost svoje zvijezde. Objekt je dobio ime Fomalhaut b.
No s vremenom se dogodilo nešto neočekivano: taj je „planet“ nestao, a na njegovu se mjestu, kao i u blizini, pojavila nova sjajna točka. Nakon otprilike dvadeset godina promatranja postalo je jasno da znanstvenici nisu gledali planet, nego oblake krhotina nastale u katastrofalnim sudarima.
Ljudi su počeli stavljati vrećice čaja na prozor: Tvrde da rješava jedan veliki problem
Dva sudara koja prkose svim teorijama
Nova studija međunarodnog tima astronoma, koju je predvodio Paul Kalas sa Sveučilišta Kalifornija u Berkeleyju, detaljno opisuje ta dva događaja, danas poznata kao Fomalhaut cs1 i Fomalhaut cs2.
Riječ je o sudarima planetezimala – velikih stjenovitih tijela iz kojih nastaju planeti – čije su dimenzije bile znatno veće od asteroida koji je prije 66 milijuna godina uništio dinosaure. Procjene govore da su ta tijela imala promjer oko 60 kilometara, odnosno četiri do šest puta više od poznatog „dinosaur-asteroida“.
Ono što je znanstvenike posebno zapanjilo jest činjenica da bi se sudari ovakvih razmjera, prema postojećim modelima, trebali događati otprilike jednom u 100.000 godina. U Fomalhautovu sustavu dogodila su se – dva u samo dvadeset godina.
Milijuni sudara kroz povijest sustava
Na temelju tog neobičnog vremenskog slijeda, autori studije zaključuju da se tijekom relativno mladog života Fomalhautova sustava, starog oko 440 milijuna godina, moglo dogoditi čak 22 milijuna sličnih sudara, piše LiveScience.
Paul Kalas ističe da bi, kad bismo se mogli vratiti samo 3000 godina unatrag, cijeli sustav bio preplavljen blještavim tragovima takvih sudara, koji bi neprestano osvjetljavali pojas prašine.
Ogromna količina primordijalnog materijala
Rekonstrukcija događaja pokazuje da Fomalhautov sustav sadrži oko 1,8 Zemljinih masa planetezimala, što bi moglo značiti čak 300 milijuna velikih tijela. Osim toga, prisutno je još 1,8 Zemljinih masa manjih objekata, promjera manjeg od 0,3 kilometra.
Ti manji fragmenti neprestano proizvode sitne čestice prašine – neke debele tek nekoliko desettisućinki inča – koje daju Fomalhautovu pojasu karakterističan sjaj. Bez tog stalnog izvora, pojas bi se brzo raspršio pod utjecajem zvjezdanog vjetra ili bi ga zvijezda progutala.
Ljudi su šokirani nakon saznanja o omiljenom božićnom filmu: 'Sam u kući uopće nije kako se čini'
Je li ipak skriven pravi planet?
Iako Fomalhaut b više ne postoji – barem ne kao planet – znanstvenici ne isključuju mogućnost da se u sustavu ipak krije nevidljivi egzoplanet.
Istraživači procjenjuju da postoji oko 10 posto vjerojatnosti da sudari cs1 i cs2 nisu bili slučajni. Njihova slična lokacija i vremenska blizina mogli bi upućivati na gravitacijski utjecaj skrivenog planeta koji oblikuje putanje planetezimala i povećava vjerojatnost sudara na određenim mjestima.
„Nešto – primjerice planet – mora biti odgovorno za oblikovanje planetezimala u pojas prašine koji vidimo“, izjavio je za Live Science Jason Wang, astronom sa Sveučilišta Northwestern i koautor studije. Dodaje kako je moguće da upravo takav planet „preferencijalno potiče sudare“ na lokacijama gdje su zabilježeni cs1 i cs2.