Na nekoliko tisuća metara ispod površine Atlantskog oceana nalazi se jedna od najmračnijih ekoloških ostavština prošlog stoljeća. Stotine tisuća bačvi ispunjenih radioaktivnim otpadom desetljećima leže na morskom dnu, a francuski znanstvenici sada upozoravaju da bi njihov sadržaj, s vremenom, mogao prodrijeti u morski ekosustav i završiti u prehrambenom lancu, a posredno i na tanjurima milijuna ljudi diljem svijeta.

Kako je radioaktivni otpad završio u oceanu

Odmah nakon Drugog svjetskog rata, između 1946. i 1990. godine, europske države, među kojima su bile Francuska i Velika Britanija, sustavno su odlagale radioaktivni otpad u Atlantski ocean. Bačve s otpadom bile su zapečaćene slojevima asfalta i betona te spuštane u dubokomorske rovove na oko 4.000 metara dubine, približno 650 kilometara od francuske obale.

Kasnije je nadzor nad tim procesom preuzela Nuclear Energy Agency (NEA), međuvladina organizacija koja danas okuplja 34 zemlje članice, uključujući i Sjedinjene Američke Države. Pod okriljem NEA-e 1967. godine provedeno je prvo testno odlaganje, nakon čega su uvedena stroža pravila pakiranja radioaktivnog otpada. Kao glavno područje odlaganja određen je vanjski dio Biskajskog zaljeva, prenosi Daily Mail.

Razmjeri problema mjere se kvadrilijunima

Prema dostupnim procjenama, tijekom 15 godina u sjeveroistočni Atlantik odloženo je oko 42 petabekerela niskoaktivnog radioaktivnog otpada, što odgovara 42 kvadrilijuna radioaktivnih raspada u sekundi. Veći dio otpada sadržavao je tritij, oblik zračenja koji se smatra relativno bezopasnim, dok su ostali materijali bili beta i gama emitera. Oko dva posto otpada činila je alfa radijacija, koja je potencijalno opasnija ako uđe u organizam.

Bačve su odavno izvan predviđenog vijeka trajanja

Kontejneri u koje je otpad bio pohranjen nikada nisu bili zamišljeni kao trajno rješenje. Njihova je svrha bila usporiti, ali ne i u potpunosti spriječiti oslobađanje radioaktivnih tvari. Projektirani životni vijek bačvi iznosio je između 20 i 26 godina, što znači da su danas daleko izvan granica planirane izdržljivosti.

Znanstvenici upozoravaju da čak i nisko- i srednjeaktivni otpad može predstavljati dugoročnu prijetnju. Posebno se ističu radionuklidi poput stroncija-90, koji u organizmima oponaša kalcij te se lako ugrađuje u kosti morskih životinja, čime se kontaminacija širi kroz cijeli prehrambeni lanac.

Francuska znanstvena ekspedicija u potragu za odgovorima

U lipnju ove godine istraživački tim Francuskog nacionalnog centra za znanstvena istraživanja (CNRS) isplovio je iz Bresta na istraživačkom brodu L’Atalante u četverotjednu znanstvenu misiju. Cilj ekspedicije bio je detaljno mapirati morsko dno i prikupiti uzorke s područja na kojem se nalazi radioaktivni otpad.

Uz pomoć autonomnog podvodnog robota UlyX, dugog 4,5 metara, znanstvenici su kartirali područje poznato kao Abyssal Plains i locirali ukupno 3.355 bačvi. Dosad je oko 50 bačvi detaljno dokumentirano fotografijama, koje otkrivaju različita stanja očuvanosti. Dok su neke bačve još uvijek relativno netaknute, druge su vidljivo zahrđale, deformirane ili obrasle morskim organizmima poput moruzgvi. Na nekoliko bačvi uočeno je i curenje tvari za koju se sumnja da je bitumen, smjesa ugljikovodika korištena za zatvaranje otpada.

Tisuće uzoraka s različitih dubina

Tijekom ekspedicije prikupljeno je ukupno 1.321 galon morske vode, 345 uzoraka sedimenta te 19 bioloških uzoraka, među kojima su bile ribe i račići, odnosno amfipodi. Uzorci su uzimani od same površine oceana pa sve do dubine od 4.700 metara, kako bi se dobila cjelovita slika mogućeg širenja radioaktivnosti.

Prema prvim mjerenjima, razina zračenja na samom brodu bila je blizu prirodne pozadine. Ipak, znanstvenici naglašavaju da će detaljne laboratorijske analize potrajati nekoliko mjeseci, prije nego što se mogu donijeti pouzdani zaključci. Osim radioaktivnih tvari, istraživači će analizirati i prisutnost PFAS-a, skupine trajnih industrijskih kemikalija koje se dovode u vezu s razvojem karcinoma.

Nepoznati dugoročni učinci na ekosustav i ljude

Iako stručnjaci ističu da je trenutačni rizik za ljude nizak, ponajprije zbog velike dubine i relativno slabe radioaktivnosti većine materijala, dugoročne posljedice ostaju neizvjesne. Posebnu zabrinutost izazivaju radionuklidi s dugim poluživotom, poput cezija-137, koji ostaje radioaktivan oko 30 godina, plutonija-241 s poluživotom od 13 godina te urana-238, čija radioaktivnost traje čak 4,5 milijardi godina.

Upravo zbog tih dugoročnih rizika, znanstvena zajednica planira novu ekspediciju za iduću godinu. Očekuje se da će ona donijeti preciznije podatke i omogućiti realniju procjenu stvarne prijetnje koju ovaj zaboravljeni radioaktivni otpad predstavlja za morski okoliš i zdravlje ljudi.