Trend konzumiranja orašastog i koštuničavog voća posljednjih godina snažno raste diljem Europe, a među tim kulturama posebno se ističu pistacije, voće s tisućljetnom poviješću i sve većim gospodarskim potencijalom. Iako se danas doživljavaju kao moderna i zdrava namirnica, pistacije su na europsko tlo stigle davno, zahvaljujući Talijanima, dok ih je rimski car Vitelije uveo u Rim još u prvom stoljeću nove ere. Danas se, osim u prehrani, sve češće spominju i kao izuzetno isplativa poljoprivredna kultura, čak i u regijama u kojima se donedavno nisu uzgajale.

Pionirski uzgoj pistacija na Balkanu

Jedan od onih koji su se među prvima upustili u uzgoj pistacija na Balkanu je Dejan Jakovljević iz Selišta, proizvođač sadnog materijala s dugogodišnjim iskustvom. Prije pet godina odlučio je proširiti svoju proizvodnju i započeti s uzgojem pistacija, a danas ima 50 stabala starih četiri godine.

„Radi se o matičnim biljkama koje strogo orežem kako bi dale što više pupova za cijepljenje. Ove godine posadio sam oko 200 sadnica koje će ostati za plodonošenje“, izjavio je Jakovljević za Mondo.rs, ističući kako se interes za ovu kulturu iz godine u godinu povećava.

Otpornost i prilagodljivost u lokalnoj klimi

Prema njegovim iskustvima, pistacije se u našim klimatskim uvjetima pokazuju kao iznimno otporne biljke. Njihova smola jakog mirisa, nalik borovoj, djeluje kao prirodna zaštita od insekata i divljih životinja. Jakovljević objašnjava kako je zaštita od crne pjegavosti nužna u drugoj polovici ljeta, dok navodnjavanje, iako poželjno, nije presudno.

„Pistacije imaju vretenasti korijen koji prodire duboko u tlo, gdje uvijek ima dovoljno vlage“, naglašava Jakovljević, dodajući da sadnice ne smrzavaju te ih ne bi trebalo dodatno štititi tijekom zime kako se ne bi potaknula prerana vegetacija.

Dugovječnost i prinosi koji rastu s godinama

Sadnja pistacija preporučuje se u jesen, kada biljke prirodno akumuliraju vlagu oko korijena. Prvi ozbiljniji plodovi pojavljuju se nakon tri do četiri godine, iako su prinosi u početku skromni. Već u desetoj godini, jedno stablo može dati i do 15 kilograma ploda.

Isplativost ove kulture dodatno naglašava njezina dugovječnost. Iranske sorte pistacija mogu živjeti i do 100 godina, dok kalifornijske imaju kraći životni vijek, oko 35 godina. „U Srbiji trenutno znamo da 12-godišnje sadnice daju više od 15 kilograma plodova. U punoj snazi, oko 20. godine, u Turskoj prinosi dosežu i do 25 kilograma po stablu“, ističe Jakovljević.

Ekstremni uvjeti i pravilan raspored sadnje

Rodno mjesto pistacija je Iran, gdje se uzgajaju u ekstremnim uvjetima u kojima druge kulture teško opstaju, s temperaturama od zimskih minus pet do ljetnih plus 45 stupnjeva. Ova biljka može podnijeti i širi raspon, od minus 25 do plus 50 stupnjeva, pod uvjetom da ima dovoljno sunčeve svjetlosti i da tlo ne zadržava višak vode.

Važan faktor u uzgoju je i pravilan raspored sadnje, jer muške biljke ne donose plod. Jedno muško stablo dovoljno je za oprašivanje u radijusu od 30 metara. Pistacije narastu do šest metara visine, usporedive su s marelicom ili šljivom, a sade se na razmaku od oko pet metara.

Dugoročna kultura s velikim potencijalom

„Visina prinosa ovisi o starosti stabla, sorti, načinu održavanja i klimatskim uvjetima. Ako se sve poklopi, pistacija je iznimno isplativa i dugoročna voćna vrsta“, zaključuje Dejan Jakovljević za Mondo.rs.

U vremenu kada poljoprivrednici sve češće traže kulture koje su otporne, dugovječne i tržišno atraktivne, pistacije se nameću kao zelena investicija budućnosti, s potencijalom da u narednim desetljećima zauzmu važno mjesto i na europskim, ali i balkanskim poljima.