Pitanje povijesnog postojanja Isusa iz Nazareta stoljećima je predmet rasprava među teolozima, povjesničarima i skepticima. Iako većina suvremenih povjesničara smatra da je Isus bio stvarna povijesna osoba, rasprave se i dalje vode o pojedinim detaljima njegova života, djelovanja i učenja.

Posebnu pozornost posljednjih su dana ponovno privukli drevni zapisi dvojice uglednih povjesničara iz antičkog doba, koje mnogi stručnjaci smatraju među najvažnijim nekršćanskim dokazima o Isusovu postojanju.

Riječ je o zapisima rimskog povjesničara Tacita i židovskog povjesničara Flavija Josipa, dvojice autora koji nisu bili kršćani niti su nastojali potvrditi navode iz Novog zavjeta. Unatoč tome, njihova djela smještaju Isusa u Judeju prvoga stoljeća, povezuju ga s nastankom kršćanstva te njegovu smrt dovode u vezu s rimskim upraviteljem Poncijem Pilatom.

Povjesničari ponovno analiziraju izvore izvan Biblije

Ovi drevni izvori ponovno su privukli pozornost javnosti dok povjesničari nastavljaju proučavati dokaze o Isusu koji postoje izvan biblijskih tekstova.

Prema izvješću koje prenosi Biblical Archaeology Society, biblijski znanstvenik Lawrence Mykytiuk nedavno je analizirao antičke rimske i židovske izvore u kojima se spominje Isus. Njegovo razmatranje ponovno je istaknulo važnost Tacitovih i Josipovih zapisa za razumijevanje povijesne pozadine nastanka kršćanstva.

Za mnoge stručnjake upravo ti tekstovi predstavljaju neke od najjasnijih nekršćanskih potvrda da Isus nije bio legendarni lik, nego stvarna osoba koja je živjela u povijesnom razdoblju o kojem govore evanđelja.

Zašto povjesničari traže izvore izvan Novog zavjeta?

Novi zavjet i dalje ostaje glavni izvor podataka o Isusovu životu, no skeptici već dugo tvrde da tekstovi koje su napisali kršćani ne mogu predstavljati potpuno neovisne povijesne dokaze.

Zbog toga povjesničari posebnu važnost pridaju zapisima autora koji nisu pripadali kršćanskoj zajednici i koji nisu imali interes potvrđivati kršćanska vjerovanja.

Upravo zato Tacit i Flavije Josip zauzimaju posebno mjesto među antičkim izvorima.

Tacitov zapis o Kristu i kršćanima

Jedan od najvažnijih izvora dolazi od Tacita, rimskog senatora, povjesničara i jednog od najuglednijih kroničara antičkoga svijeta.

Oko 116. godine nakon Krista Tacit je u svom djelu Anali opisivao nastojanja cara Nerona da za veliki požar koji je 64. godine zahvatio Rim okrivi kršćane.

Prema njegovu zapisu, Neron je progonio skupinu poznatu pod nazivom kršćani, a njihovo ime potjecalo je od osobe koju Tacit naziva Kristom.

Tacit navodi da je Krist pogubljen tijekom vladavine cara Tiberija te da je kaznu izvršio Poncije Pilat, rimski upravitelj Judeje.

Taj se odlomak smatra posebno važnim jer Tacit nije pokazivao nikakve simpatije prema kršćanstvu. Naprotiv, kršćanstvo je opisivao kao opasno praznovjerje i s prijezirom govorio o njegovim sljedbenicima.

Upravo zbog toga brojni povjesničari smatraju da njegov zapis ima veliku vrijednost. Budući da nije bio pobornik kršćanskog pokreta, nije imao nikakav razlog izmišljati podatke koji bi išli u prilog kršćanima.

Prema mišljenju stručnjaka, Tacitov tekst neovisno potvrđuje nekoliko ključnih pojedinosti koje se nalaze i u evanđeljima, uključujući činjenicu da je Isus pogubljen pod rimskom vlašću te da su njegovi sljedbenici nastavili širiti njegova učenja nakon njegove smrti.

Flavije Josip spomenuo je Isusa gotovo usputno

Drugi važan izvor dolazi od Flavija Josipa, židovskog povjesničara koji je rođen svega nekoliko godina nakon razdoblja za koje se vjeruje da je Isus razapet.

Josip je sudjelovao u Prvom židovskom ustanku protiv Rimskog Carstva, no nakon njegova završetka nastanio se u Rimu pod zaštitom carskih vlasti. Ondje je napisao opsežna djela o povijesti židovskog naroda.

U svom djelu Židovske starine spominje pogubljenje Jakova, jednog od vođa rane Crkve.

Kako bi objasnio o kojem se Jakovu radi, Josip ga opisuje kao „brata Isusa kojega nazivaju Mesijom“.

Povjesničari smatraju da je upravo ta naizgled usputna napomena iznimno značajna.

Naime, Isus nije glavna tema toga odlomka. Spomenut je samo kako bi se identificirala druga osoba.

Prema mišljenju brojnih stručnjaka, takva bi referenca imala vrlo malo smisla da Isus već tada nije bio poznat kao stvarna povijesna osoba.

Kontroverzni odlomak koji i dalje izaziva rasprave

Flavije Josip u svojim djelima donosi i duži odlomak u kojem opisuje Isusa kao mudrog učitelja koji je okupljao sljedbenike i činio izvanredna djela.

Taj dio teksta već desetljećima izaziva rasprave među znanstvenicima jer mnogi smatraju da su kasniji kršćanski prepisivači izmijenili određene dijelove izvornog teksta.

Unatoč tome, većina istraživača i dalje zaključuje da je taj odlomak nastao na temelju izvornog spomena Isusa koji je napisao sam Flavije Josip, premda su pojedini dijelovi tijekom stoljeća vjerojatno bili uređivani.

Što zajedno potvrđuju Tacit i Flavije Josip?

Kada se promatraju zajedno, zapisi Tacita i Flavija Josipa podupiru nekoliko ključnih činjenica koje se povezuju s Isusovim životom.

Prema tim izvorima, Isus je bio stvarna osoba koja je živjela u Judeji, bio je poznat pod imenom Isus, okupljao je sljedbenike te je pogubljen za vrijeme uprave Poncija Pilata.

Izvori također pokazuju da su njegovi sljedbenici nastavili širiti njegova učenja dugo nakon njegove smrti te da je kršćanski pokret već nekoliko desetljeća kasnije stigao i do samoga Rima.

Zanimljiv detalj koji povjesničari često ističu

Možda najzanimljiviji zaključak koji proizlazi iz proučavanja antičkih izvora jest činjenica da su brojni protivnici kršćanstva tijekom povijesti kritizirali Isusa na različite načine, ali rijetko su dovodili u pitanje samo njegovo postojanje.

Židovski i poganski autori optuživali su ga za širenje lažnih učenja, obmanjivanje ljudi pa čak i za bavljenje čarobnjaštvom.

Međutim, prema sačuvanim povijesnim zapisima, gotovo nitko od tih kritičara nije tvrdio da je Isus potpuno izmišljena osoba.

Upravo zato mnogi povjesničari smatraju da zapisi Tacita i Flavija Josipa ostaju među najvažnijim izvanbiblijskim svjedočanstvima o čovjeku čiji je život promijenio tijek svjetske povijesti i čije se ime, gotovo dvije tisuće godina poslije, i dalje nalazi u središtu znanstvenih i društvenih rasprava.