Nema mnogo mirisa koji mogu prizvati osjećaj doma kao onaj svježe pečenog kruha, osobito tijekom hladnog zimskog jutra. Kada domaća štruca upravo izađe iz pećnice, teško je očekivati da će dugo ostati na stolu. Iako se danas većina ljudi oslanja na kruh kupljen u trgovinama, u Međimurju se još uvijek čuvaju stari recepti i običaji koji su desetljećima bili sastavni dio svakodnevnog života.

Posebno mjesto u očuvanju te tradicije imaju članice Udruge žena „Zlatne ruke“ iz Čakovca, koje već godinama nastoje sačuvati međimurske običaje i prenijeti znanje o nekadašnjem načinu pripreme hrane na mlađe generacije. Među vještinama koje ne žele prepustiti zaboravu nalazi se i priprema domaćeg kruha od kiselog tijesta, kao i pečenje u krušnoj peći, baš onako kako su to nekada radile bake i prabake.

Kruh nekada nije bio samo hrana, nego simbol opstanka

U prošlosti je kruh imao daleko važnije mjesto u svakodnevnom životu nego danas. Nije bio samo jedna od namirnica na stolu, nego temelj prehrane i, za mnoge obitelji, simbol sigurnosti i opstanka.

Pripremao se od sastojaka koje su ljudi često sami uzgajali ili proizvodili, a prema njemu se odnosilo s posebnom pažnjom. Upravo taj odnos prema hrani pokušavaju očuvati žene iz čakovečke udruge.

Jedna od čuvarica te tradicije je Čakovčanka Branka Knez. Ona u svom vrtu bere koprive koje zatim dodaje u tijesto za domaći kruh, a štruce potom peče u vlastitoj krušnoj peći.

Kako je ispričala u razgovoru za HRT, ne drži se strogo jednog, unaprijed određenog recepta.

„Nema tu nekakvog posebnog recepta. Obično miješam brašno, polubijelo, raženo, integralno i crno“, objasnila je Branka.

Umjesto kupovnoga kvasca koristi se kiselo tijesto

Posebnost ovakve pripreme nije samo u kombinaciji različitih vrsta brašna i dodatku koprive. Branka ne koristi kupovni kvasac, nego kruh priprema s pomoću kiselog tijesta, na način koji je nekada bio uobičajen u međimurskim domaćinstvima.

Katarina Gašparić objasnila je kako se nekada dio prethodno pripremljenog tijesta ili kruha čuvao kako bi poslužio za novu pripremu.

„Uvijek se ostavljao dio tog kruha koji je sadržavao svoje mliječne kiseline, koje smo zatim ponovno dodavali u novo brašno“, rekla je.

Takav način pripreme zahtijeva više vremena i strpljenja, ali upravo je to dio procesa koji domaćem kruhu daje njegov prepoznatljiv karakter.

Priprema može trajati i do pet sati

Branku Knez uz domaći kruh vežu i snažne uspomene iz djetinjstva. Prisjeća se svoje bake koja je redovito pekla kruh i prema njemu se odnosila s velikim poštovanjem, pazeći da se iskoristi svaka mrvica.

Kako bi i njezina obitelj mogla uživati u domaćem kruhu pripremljenom na tradicionalan način, prije nekoliko godina odlučila je izgraditi vlastitu krušnu peć.

Iako samo pečenje traje približno sat vremena, cijeli postupak počinje mnogo ranije i može trajati ukupno do pet sati. Ključnu ulogu ima vrijeme potrebno da se tijesto pravilno digne.

„Navečer obično namočim kiselo tijesto, a zatim ujutro dodam brašno i zamijesim. Tijesto se diže otprilike tri do četiri sata, ovisno o temperaturi. Ako je hladnije, treba mu više vremena, a ako je toplije, prije naraste“, objasnila je Branka.

Koprive u kruhu iznenadile i njezine prijateljice

Kruh s dodatkom koprive imale su priliku kušati i Brankine prijateljice. Druženje uz domaći kruh otvorilo je i šire pitanje odnosa prema hrani i kruhu u današnje vrijeme.

Josipa Končec upozorila je na paradoks koji se često može vidjeti u svakodnevnom životu. S jedne se strane govori kako je kruh skup, dok se s druge strane velike količine hrane, pa tako i kruha, redovito bacaju.

Prema njezinim riječima, u spremnicima za otpad nerijetko se mogu vidjeti i više od polovice nepojedenih štruca.

„Trebali bismo se vratiti nekim starijim vremenima“

Sličnog je stajališta i gradonačelnica Čakovca Ljerka Cividini, koja smatra da bi današnje društvo moglo ponovno naučiti više cijeniti hranu i trud uložen u njezinu pripremu.

„Mislim da bismo se možda trebali malo vratiti nekim starijim vremenima, kada su se kruh i mnoga druga hrana pripremali kod kuće i kada se više cijenilo ono što imamo“, zaključila je Cividini.

Priča o Branki Knez i članicama Udruge žena „Zlatne ruke“ iz Čakovca zato nije samo priča o receptu za kruh. Ona govori i o očuvanju znanja koje se generacijama prenosilo unutar obitelji, o strpljenju potrebnom za pripremu kiselog tijesta te o vremenu kada se svaka štruca kruha smatrala vrijednom i kada se pazilo da se ne baci ni najmanja mrvica.

Dok se mnoge stare navike polako gube, u Međimurju još uvijek postoje ljudi koji pokazuju da kruh ne mora biti samo proizvod kupljen usput, nego rezultat višesatnog rada, obiteljske tradicije i poštovanja prema hrani. Kako prenosi HRT, upravo takve priče podsjećaju koliko se vrijednih običaja krije u naizgled jednostavnim stvarima poput domaće štruce kruha pečene u krušnoj peći.