Postoji mjesto na Zemlji koje toj slici odgovara više nego gotovo bilo koje drugo.

Riječ je o Point Nemu, geografskoj točki u južnom Pacifiku koja predstavlja oceanički pol nedostupnosti – mjesto na Zemljinoj površini najudaljenije od bilo kojeg kopna.

Najbliže kopno nalazi se otprilike 2688 kilometara od te točke. Zbog toga se Point Nemo često opisuje kao jedno od najusamljenijih mjesta na planetu.

A postoji i nevjerojatan detalj: kada Međunarodna svemirska postaja prolazi iznad tog dijela planeta, ljudi koji su joj najbliži mogu biti upravo astronauti u orbiti, a ne ljudi na nekom brodu ili otoku.

Ispod površine gotovo četiri kilometra oceana

Point Nemo nije samo zanimljiv zbog svoje udaljenosti od kopna. Ispod površine oceana na tom području dubina doseže oko 4000 metara.

Iako je riječ o jednom od najizoliranijih dijelova planeta, ni taj golemi prostor nije potpuno lišen života. U dubinama Južnog Tihog oceana postoje mikroorganizmi prilagođeni ekstremnim uvjetima, dok se u širem oceanskom području mogu pronaći i veće vrste poput tuna i sabljarki.

No za ljude je ovo područje gotovo savršeno izolirano.

Upravo je ta udaljenost od naseljenih područja jedan od razloga zbog kojih je područje oko Point Nema desetljećima bilo zanimljivo svemirskim agencijama.

Istraživanje potvrdilo, bježite od ovog voća: Daleko je najštetnije

Zašto se ondje odlažu svemirske letjelice?

Point Nemo često se naziva „grobljem svemirskih letjelica“.

Razlog je jednostavan. Kada velike svemirske letjelice završe svoj radni vijek i potrebno ih je kontrolirano izvesti iz orbite, znanstvenici traže područje u kojem bi mogući ostaci nakon ponovnog ulaska u atmosferu predstavljali što manji rizik za ljude.

Neaktivne letjelice i njihovi dijelovi mogu se tijekom kontroliranog ponovnog ulaska usmjeriti prema udaljenom i nenaseljenom dijelu oceana.

Područje oko Point Nema upravo je zbog toga postalo svojevrsno vodeno groblje svemirske tehnologije.

Između 1971. i 2016. godine u tom širem području završilo je više od 260 svemirskih objekata, prema podacima koji se navode u izvještajima o takozvanom South Pacific Ocean Uninhabited Area.

Među poznatim objektima koji su ondje završili bili su i dijelovi sovjetskih svemirskih programa, uključujući svemirsku postaju Mir i šest postaja iz programa Saljut.

Sljedeći veliki objekt bit će Međunarodna svemirska postaja

Jednog dana ovom popisu trebala bi se pridružiti i najveća svemirska struktura koju je čovječanstvo dosad izgradilo.

Riječ je, naravno, o Međunarodnoj svemirskoj postaji (ISS).

NASA i partneri planiraju završetak programa Međunarodne svemirske postaje tijekom ovog desetljeća. Aktualni plan predviđa nastavak operacija do 2030. godine, nakon čega bi postaja trebala biti kontrolirano izvedena iz orbite. NASA trenutačno cilja na kontrolirani ponovni ulazak tijekom 2031. godine.

Za taj posao NASA je u lipnju 2024. odabrala SpaceX za razvoj i isporuku posebnog U.S. Deorbit Vehiclea, letjelice koja će imati zadaću pomoći u sigurnom spuštanju ISS-a iz orbite i usmjeravanju njezina ponovnog ulaska iznad nenaseljenog područja oceana.

NASA-in plan nije da cijela postaja jednostavno padne u komadu.

Naprotiv, riječ je o vrlo precizno planiranom procesu. Nakon što posljednji astronauti napuste postaju, njezina će se orbita postupno spuštati. Operateri će zatim usmjeriti putanju tako da završni ponovni ulazak bude iznad udaljenog i nenaseljenog dijela Južnog Pacifika, u području oko Point Nema.

Većina ISS-a izgorjet će u atmosferi

Iako se često govori o „padu ISS-a u ocean“, stvarnost je nešto složenija.

NASA očekuje da će se veliki dio strukture raspasti i izgorjeti tijekom prolaska kroz atmosferu. Solarni paneli i radijatori trebali bi se odvojiti među prvim komponentama, nakon čega će doći do raspadanja modula i rešetkaste konstrukcije.

Većina materijala trebala bi izgorjeti ili ispariti pod golemim toplinskim opterećenjem.

Ipak, NASA očekuje da bi neki gušći i otporniji dijelovi mogli preživjeti prolazak kroz atmosferu te završiti u oceanu unutar unaprijed određenog, nenaseljenog područja.

Zato se ne može jednostavno reći da će „400 tona svemirske postaje pasti u more“. Preciznije je reći da će se postaja tijekom kontroliranog ponovnog ulaska raspasti, pri čemu će većina materijala izgorjeti, dok bi dio ostataka mogao završiti u oceanu.

Postoji iznenađujuće zanimljiv razlog zašto hrana i piće u avionu imaju drugačiji okus

Zašto baš tako udaljeno mjesto?

Glavni razlog je sigurnost.

Međunarodna svemirska postaja golema je konstrukcija, a njezin kontrolirani povratak na Zemlju nosi određeni rizik. NASA stoga želi maksimalno smanjiti mogućnost da bilo koji dio postaje završi iznad naseljenog područja.

Cilj kontroliranog deorbitiranja upravo je omogućiti da se putanja unaprijed izračuna i da se zona mogućeg pada ostataka nalazi iznad nenaseljenog dijela oceana.

Point Nemo, odnosno šire područje južnog Pacifika oko njega, zbog svoje ekstremne udaljenosti od kopna jedan je od najprikladnijih dijelova planeta za takvu operaciju.