Prije više od pola stoljeća trojica znanstvenika pokušala su matematičkim modelom predvidjeti kamo vodi ubrzani rast svjetskog stanovništva. Njihov izračun doveo ih je do nevjerojatnog zaključka: svjetska bi populacija trebala dosegnuti beskonačnost 13. studenoga ove godine. Ipak, riječ je o povijesnoj projekciji koja se temelji na pretpostavkama iz 1960-ih, dok se demografska kretanja u međuvremenu znatno promijenila.

Još 1960-ih godina trojica istraživača sa Sveučilišta Illinois objavila su studiju u kojoj su pokušala matematički opisati iznimno brz rast svjetske populacije. Heinz von Foerster, Patricia M. Mora i Lawrence W. Amiot tada su upozorili na mogućnost da bi nastavak takvog trenda mogao dovesti čovječanstvo do krajnjih granica.

Njihova se procjena danas ponovno spominje zbog datuma koji su dobili svojim izračunom. Prema toj povijesnoj matematičkoj projekciji, svjetska bi populacija 13. studenoga trebala dosegnuti beskonačnost.

Takva tvrdnja zvuči gotovo nestvarno, no važno je naglasiti da znanstvenici nisu imali namjeru ponuditi doslovnu prognozu da će ljudi tog dana jednostavno nestati. Njihov rad bio je pokušaj matematičkog modeliranja tadašnjeg trenda rasta stanovništva i njegovih mogućih posljedica.

Sve je počelo ubrzanim rastom stanovništva

Kada su znanstvenici provodili svoju analizu, posebno ih je zabrinjavao tempo kojim je svjetsko stanovništvo raslo.

Tijekom prethodnih 2000 godina broj ljudi na Zemlji postupno je rastao, no istraživači su primijetili da je u razdoblju u kojem su živjeli taj rast postao iznimno brz.

Za samo 60 godina, između 1900. i 1960., svjetska populacija gotovo se udvostručila. Porasla je s približno 1,6 milijardi ljudi 1900. godine na tri milijarde 1960. godine.

Istraživačima je taj podatak bio posebno upečatljiv jer se sve to dogodilo unatoč dvama razornim svjetskim ratovima koji su obilježili prvu polovicu 20. stoljeća.

Njihovo pitanje stoga nije bilo samo koliko ljudi Zemlja može imati, nego i koliko dugo tehnologija može omogućavati preživljavanje sve većeg broja stanovnika.

Tehnologija je, prema njima, mogla samo privremeno pratiti rast

Znanstvenici su smatrali da je tehnološki napredak do tada omogućavao čovječanstvu da održi sve veću populaciju.

No prema njihovoj tadašnjoj procjeni, taj odnos neće trajati neograničeno.

Smatrali su da bi za otprilike tri generacije tehnološki napredak mogao prestati biti dovoljan za održavanje takvog trenda rasta.

U svojoj su studiji zaključili:

„Stoga možemo s priličnim pouzdanjem zaključiti da će načelo ‘odgovarajuće tehnologije’, koje se pokazalo ispravnim tijekom više od 100 generacija, vrijediti još najmanje tri.“

Međutim, odmah su dodali i mnogo mračniju interpretaciju budućnosti.

„Srećom, nema potrebe dodatno opterećivati teoriju pretjeranim daljnjim ekstrapoliranjem, jer – i ovdje su pesimisti ponovno pogriješili – naši pra-praunuci neće umrijeti od gladi. Bit će pritisnuti do smrti.“

Zašto su uopće govorili o „kraju svijeta“?

Njihov matematički model počivao je na pretpostavci da će se tadašnji obrazac ubrzanog rasta nastaviti.

Prema toj projekciji, gustoća stanovništva s vremenom bi mogla postati toliko velika da bi sam rast populacije počeo smanjivati mogućnost preživljavanja pojedinca.

U studiji su naveli: „Lako je vidjeti da povećana gustoća u mnogim slučajevima može smanjiti vjerojatnost preživljavanja pojedinog elementa.“

Takav bi razvoj, prema njihovoj tadašnjoj analizi, doveo ljude u situaciju u kojoj bi se morali „boriti za opstanak u konačnom okolišu“.

Matematika korištena u radu potom je dovela do krajnje točke modela. Ako bi se tadašnji trend nastavio istom putanjom, populacija bi matematički dosegnula beskonačnost 13. studenoga ove godine.

Upravo zbog toga njihova se prognoza desetljećima kasnije može opisivati kao svojevrsno „predviđanje sudnjeg dana“.

Sami znanstvenici nisu tvrdili da će tog dana nastupiti doslovni kraj

Iako datum zvuči dramatično, u samoj studiji postoji važna ograda.

Znanstvenici su tada zapisali da će „u nekom trenutku, na neki način, nešto zaustaviti ovu sve bržu utrku prema samouništenju“.

Drugim riječima, matematička ekstrapolacija nije značila da će ljudi jednog konkretnog dana jednostavno nestati sa Zemlje. Model je pokazivao kamo bi vodio nastavak tadašnjeg trenda ako se ništa ne bi promijenilo.

A mnogo se toga u međuvremenu promijenilo.

Svjetski rast stanovništva posljednjih se godina usporava, što znači da pretpostavke na kojima se temeljila stara projekcija više ne opisuju današnju demografsku stvarnost na isti način.

Zbog toga datum 13. studenoga ne treba promatrati kao suvremenu znanstvenu prognozu kraja čovječanstva.

Postoje i novije procjene o budućnosti Zemlje

Ako se traži znanstvena procjena koja se temelji na mnogo novijim istraživanjima, potpuno drugačiju vremensku perspektivu nude istraživači sa Sveučilišta Toho u Japanu, koji su surađivali sa znanstvenicima NASA-e.

Njihova studija nosi naziv „Budući životni vijek Zemljine atmosfere bogate kisikom“ i bavi se budućnošću uvjeta koji omogućuju život na našem planetu.

Prema toj studiji, sudbina života na Zemlji povezana je sa životnim vijekom i evolucijom Sunca.

Istraživači predviđaju da će naš planet postati nenastanjiv oko godine 1.000.002.021.

Drugim riječima, riječ je o vremenskom razdoblju toliko udaljenom da u usporedbi s povijesnim predviđanjem iz 1960-ih datum 13. studenoga izgleda gotovo neposredno, iako se zapravo radi o potpuno različitim znanstvenim modelima i pitanjima.

Jedan od autora govorio je i o umjetnoj inteligenciji

Heinz von Foerster, jedan od autora povijesne studije, preminuo je 2002. godine. Godine 1995. razgovarao je za The Information Philosopher, a jedna od tema bila je i umjetna inteligencija.

Von Foerster tada je upozoravao na pogrešnu pretpostavku da umjetna inteligencija „razmišlja“ na isti način kao čovjek.

Smatrao je da umjetna inteligencija može rješavati probleme, ali je upozorio da bi bilo „opasno“ pretpostaviti da može djelovati na način na koji djeluju ljudi.

Njegove izjave posebno su zanimljive iz današnje perspektive, s obzirom na golem razvoj umjetne inteligencije u desetljećima koja su uslijedila.

Ipak, njegova upozorenja o umjetnoj inteligenciji i matematička projekcija rasta stanovništva pripadaju različitim dijelovima njegova rada i ne predstavljaju dokaz da je predvidio današnji razvoj tehnologije.

Što nam zapravo govori njihova stara prognoza?

Najzanimljiviji dio ove priče nije sam datum 13. studenoga, nego činjenica da je riječ o primjeru koliko snažno konačni rezultat matematičkog modela ovisi o pretpostavkama koje su u njega ugrađene.

Znanstvenici iz 1960-ih promatrali su tada iznimno brz rast svjetske populacije i pokušali ga projicirati u budućnost. No demografija se u međuvremenu promijenila, baš kao što su se promijenili tehnologija, gospodarstvo, životni standard i obrasci nataliteta.

Njihov izračun stoga danas predstavlja povijesni primjer upozorenja na posljedice nekontroliranog eksponencijalnog rasta, a ne pouzdanu prognozu da će čovječanstvo 13. studenoga doživjeti kraj svijeta.

A upravo je to i ključna razlika između matematičke ekstrapolacije nekadašnjeg trenda i znanstvene prognoze koja uzima u obzir suvremene podatke i promjene koje su se dogodile u međuvremenu.