Liječnik palijativne i hospicijske skrbi tvrdi da brojni pacijenti u posljednjim mjesecima i danima života doživljavaju neobična iskustva: vide preminule članove obitelji koji im, kako opisuju, dolaze pružiti utjehu i poručiti da ih čekaju.

Što se događa čovjeku u posljednjim danima života jedno je od pitanja na koja medicina još nema konačan odgovor. Ipak, dr. Christopher Kerr, liječnik koji se već desetljećima bavi hospicijskom i palijativnom skrbi u Buffalu u američkoj saveznoj državi New York, tijekom svog rada zabilježio je obrazac koji se iznova pojavljivao kod njegovih pacijenata.

Ljudi koji su bili blizu smrti često su mu govorili da su vidjeli preminule članove obitelji ili druge bliske osobe koje su ih tijekom života voljele, štitile ili se za njih brinule. Kerr ističe da pacijenti pritom nisu takva iskustva opisivali kao obične snove ili halucinacije. Naprotiv, bili su uvjereni da su doista vidjeli određenu osobu i da su razumjeli značenje njezina dolaska.

Kerr je o tim iskustvima govorio u razgovoru s Oprah Winfrey, istaknuvši kako ga i nakon 27 godina proučavanja tih pojava i dalje fascinira način na koji ih pacijenti doživljavaju.

„Sve kao da se razumije bez riječi“

Prema njegovim opažanjima, komunikacija između osobe koja umire i preminule osobe koju vidi često je vrlo oskudna ili je uopće nema. Ipak, pacijenti opisuju snažan osjećaj međusobnog razumijevanja.

Kerr je objasnio da se između osobe koja doživljava prizor i preminule osobe koju vidi često izgovori vrlo malo riječi, ali da se čini kao da obje strane razumiju sve što je potrebno.

„Vrlo se malo toga kaže između osobe u snu i osobe koja sanja, ali čini se da se sve razumije“, rekao je Kerr u razgovoru s Oprah Winfrey.

Posebno mu je zanimljivo to što mu, kako kaže, tijekom 27 godina rada gotovo nijedan pacijent nije postavio pitanje što bi takvo iskustvo trebalo značiti.

„A ono što mi je najfascinantnije jest to da se time bavim već 27 godina. Nikada nisam imao pacijenta koji bi me pitao: 'Što misliš da ovo znači?'“, ispričao je liječnik.

Kerr također navodi da pacijenti vrlo dobro znaju tko im se pojavio. Ne pojavljuju se nužno svi preminuli članovi obitelji, nego upravo određene osobe koje pacijent prepoznaje kao važne.

Tako netko može vidjeti svoju majku, ali ne i oca. Osoba koja je tijekom života bila u više brakova može, primjerice, vidjeti samo jednog preminulog supružnika. Prema Kerru, u takvim iskustvima nisu se pojavljivali preminuli rođaci ili partneri s kojima je pacijent imao težak odnos.

Većina pacijenata iskustvo doživljava kao nešto pozitivno

Bez obzira na to koga vide, iskustvo za većinu pacijenata nije zastrašujuće. Kerr navodi da je približno 88 posto ljudi koji su mu opisali takve doživljaje reklo da su oni bili pozitivni i da su im pružili utjehu u posljednjim danima života.

Jedna od priča koje je liječnik zabilježio odnosi se na ženu po imenu Jean. Njezina kći Julie govorila je o majčinu iskustvu u srpnju 2026. godine tijekom gostovanja u emisiji The Oprah Podcast.

Prema Julie, njezina je majka nekoliko tjedana prije smrti počela viđati vlastitu majku, koja je preminula otprilike 30 godina ranije. U tim se prizorima njezina majka nalazila u stolcu u istoj prostoriji u kojoj je bila Jean.

Julie se prisjetila riječi koje joj je majka tada izgovorila.

„Mama sjedi u stolcu preko puta sobe i čeka me. Želi da znam da će biti tamo za mene“, prepričala je Julie ono što joj je majka rekla.

Takvi su se prizori, prema riječima članova obitelji, pojavili nekoliko mjeseci prije Jeanine smrti. Julie je također opisala osjećaj da postoji neka vrsta razumijevanja prema kojem će osobe koje su dolazile Jean dočekati nakon smrti i ondje joj pružiti utjehu.

Jean je vidjela i druge preminule članove obitelji

Jeanino iskustvo nije se zaustavilo na viđenju njezine majke. U videozapisu snimljenom prije njezine smrti opisala je još jedan neobičan susret.

Rekla je da je ležala u krevetu dok su ljudi vrlo polako prolazili pokraj nje. S jedne strane nalazile su se osobe koje nije poznavala, ali koje su joj, prema njezinu opisu, bile prijateljski naklonjene. Dodirivali su joj ruku ili nadlakticu dok su prolazili.

Na drugoj strani, međutim, nalazili su se ljudi koje je poznavala.

Jean je navela da su tijekom tog iskustva ondje bili njezina majka, otac, ujak i šogor.

Posebno je zanimljivo to što je priznala da njezin odnos s majkom tijekom života nije uvijek bio dobar. Ipak, njezina je majka bila među osobama koje je Jean više puta vidjela pred kraj života.

„Na kraju smo to nadoknadile“, rekla je Jean govoreći o njihovu odnosu.

Upravo takvi detalji važni su Kerru jer smatra da se u iskustvima ljudi pred smrt često pojavljuje motiv svojevrsnog emocionalnog zaokruživanja života.

Što zapravo znače takve vizije?

Kerr ne tvrdi da zna odakle takve vizije dolaze niti može dokazati da su preminule osobe koje pacijenti vide na bilo koji način doista prisutne.

Liječnik, koji je istraživao i zapisivao iskustva ljudi na kraju života, ipak kaže da je uočio zajedničku značajku velikog broja takvih događaja. Prema njegovim opažanjima, iskustva često pacijentima donose osjećaj cjelovitosti.

Drugim riječima, susret s preminulom osobom često kao da rješava nešto što je tijekom života ostalo nedovršeno.

Kerr upozorava da gotovo svatko u životu nosi nešto što nije do kraja razriješeno. To može biti smrt roditelja tijekom djetinjstva, gubitak djeteta, osjećaj krivnje, žaljenje zbog nekog postupka, narušeni odnosi ili osjećaj da čovjek nikada nije dobio oprost za nešto što je učinio.

Takve neriješene emocionalne probleme Kerr opisuje kao psihičke ili duhovne rane.

Tijelo, objašnjava, tijekom života može zadobiti fizičke rane koje se više ne mogu izliječiti kada se približi smrt. No iskustva koja pacijenti opisuju kao posjete preminulih voljenih osoba, prema njegovu opažanju, ponekad im daju priliku da iscijele upravo one emocionalne i duhovne rane koje su ostale otvorene.

„Na kraju vas gotovo ponovno sastave tako što vas vrate obitelji. Naravno da nosite gubitak. Izgubili ste ljude koji i dalje žive u vašem srcu, a oni vam se vraćaju. I to je oblik iscjeljenja“, rekao je Kerr u podcastu.

Liječnik razgovarao s više od 1500 pacijenata

Kerr se ovim neobičnim iskustvima bavi desetljećima, a napisao je i knjigu Death Is But a Dream, u kojoj opisuje iskustva ljudi koji se približavaju smrti.

Tijekom istraživanja proveo je više od 1500 razgovora s pacijentima koji su prije smrti još uvijek bili potpuno prisebni. Cilj tih razgovora bio je dokumentirati neobjašnjiva iskustva koja su doživljavali tijekom posljednjih mjeseci, tjedana ili dana života.

Među njima je bila i Jean, čija je priča postala jedan od primjera koje je Kerr javno opisivao.

Važno je pritom naglasiti da Kerr ne predstavlja ta iskustva kao dokaz zagrobnog života. On kaže da ne zna odakle vizije dolaze i ne može potvrditi da su osobe koje pacijenti vide stvarno prisutne. Njegova opažanja temelje se na iskazima pacijenata i obrascima koje je tijekom godina rada uočavao.

Smrt, prema Kerru, nije nagli trenutak

Kerr također drugačije opisuje sam proces umiranja od uobičajene predodžbe o smrti kao naglom događaju.

Prema njegovu iskustvu, umiranje je postupni proces. Kako se kraj približava, ljudi uglavnom sve više spavaju, a sama smrt najčešće nastupa tijekom sve dubljeg sna, a ne u trenutku kada je osoba potpuno budna i razgovara s drugima.

„Ljudi ne umiru dok su budni. Umiru u dubinama sna. A do toga ne možete doći ako vam nije ugodno. Čini se da svi to razumiju s fizičkog aspekta. Ali psihološki i egzistencijalno također morate pronaći mir“, objasnio je Kerr.

Upravo se u tom spoju fizičkog, psihološkog i egzistencijalnog aspekta, prema njegovim riječima, nalazi važan dio onoga što se događa čovjeku pred kraj života.

Njegova višegodišnja opažanja tako otvaraju pitanje koje medicina zasad ne može definitivno riješiti: jesu li vizije preminulih voljenih osoba posljedica procesa umiranja i rada ljudskog mozga ili predstavljaju nešto što nadilazi ono što trenutačno možemo znanstveno objasniti? Kerr na to pitanje ne daje konačan odgovor, ali iskustva svojih pacijenata opisuje kao stvarne i duboko utješne događaje koji im, bez obzira na njihovo podrijetlo, često donose osjećaj mira, povezanosti i emocionalnog završetka.