Već 10 godina uopće ne koristi novac u skupoj državi i sada otkriva kako joj je to uspjelo: 'Osjećam se kao na odmoru'
Jo Nemeth iz Australije još je 2015. godine odlučila prestati koristiti novac jer je sve teže prihvaćala ekološke posljedice potrošačkog društva i ljudsku patnju koju je povezivala s postojećim ekonomskim sustavom. Danas živi oslanjajući se na vlastiti rad, uzgoj hrane i pomoć zajednice, a najvećim bogatstvom smatra odnose s ljudima i slobodu da živi u skladu sa svojim vrijednostima.
Za većinu ljudi život bez trošenja novca tijekom deset godina zvuči gotovo nezamislivo. Plaćanje računa, kupnja hrane i podmirivanje svakodnevnih troškova sastavni su dio života, zbog čega je teško zamisliti kako bi izgledala svakodnevica bez novčanika i uobičajenih financijskih obveza.
Australka Jo Nemeth odlučila je pokušati upravo to. Godine 2015. odustala je od korištenja novca, a ono što je u početku izgledalo kao radikalan životni eksperiment s vremenom joj je donijelo drukčiji pogled na slobodu, sigurnost i međuljudske odnose.
U razgovoru za portal UNILAD objasnila je da joj je najveća korist takvog načina života mogućnost da svakodnevno postupa u skladu s vlastitim uvjerenjima, bez financijskih pritisaka koje je nekoć osjećala.
„Osjećaj je kao da sam na odmoru”, rekla je opisujući život bez novca, dodajući da joj takav način života pruža „nevjerojatan osjećaj slobode”.
„Nemam stresove koje sam nekoć imala i koje vidim kod ljudi oko sebe. Doista suosjećam s njima jer znam kako je to”, objasnila je.
Iako joj je život bez računa i financijskih obveza donio veliko olakšanje, Nemeth ističe da je najvažnija promjena to što više ne mora svakodnevno postupati suprotno vlastitim uvjerenjima.
Zašto je odlučila živjeti bez novca?
Prije nego što je promijenila način života, Nemeth je radila 20 sati tjedno kao djelatnica na području razvoja zajednice u lokalnom centru u manjem mjestu u australskoj saveznoj državi Novi Južni Wales.
Voljela je svoj posao i ljude s kojima je surađivala, ali unatoč zaposlenju jedva je uspijevala pokriti osnovne životne troškove.
„I dalje sam jedva spajala kraj s krajem. Bilo je stresno”, prisjetila se.
Istodobno je istraživala ekološke i društvene posljedice konzumerizma. Što je više čitala o tome kako proizvodnja, kupnja i potrošnja utječu na ljude i prirodu, to joj je bilo teže pomiriti svakodnevne navike s vlastitim vrijednostima.
„Sve sam više bila frustrirana i tužna zbog stanja na našem planetu”, ispričala je.
„Istraživala sam sve to i shvatila da svaki put kada odem u supermarket ili trgovinu i potrošim novac, negdje nekome nanosim štetu.”
Kako je objasnila, posljedice nisu nužno vidljive na mjestu kupnje. Mogu pogoditi ljude koji sudjeluju u proizvodnji ili opskrbnim lancima, ali i čitave ekosustave.
„Ili štetim nekom ekosustavu zbog načina na koji funkcionira naš ekonomski sustav”, rekla je.
S vremenom su se njezini osjećaji tuge, frustracije i krivnje pojačavali. Sve joj je teže bilo nastaviti živjeti na uobičajen način, a da istodobno ne osjeća kako sudjeluje u sustavu čije posljedice smatra štetnima.
„Što sam više istraživala, osjećala sam sve više tuge, frustracije i krivnje. Nosila sam u sebi sve te teške osjećaje, osjećala sam se kao da sam zapela i nisam znala kako to promijeniti”, priznala je.
Prekretnica se dogodila dok je čitala knjigu u kojoj se spominjala osoba koja je odlučila živjeti bez novca. Ta joj je ideja odjednom ponudila izlaz iz situacije u kojoj se osjećala zarobljeno.
„Čim sam to pročitala, bio je to nevjerojatan trenutak. Tada sam odlučila da upravo to moram učiniti”, ispričala je.
„Odjednom sam dobila izlaz. Pomislila sam: ‘To je moj odgovor. I ja to mogu.’”
Kako bi saznala kako takvu odluku provesti u praksi, počela je čitati knjige Marka Boylea, Irca poznatog po životu bez novca. U početku su je najviše brinula dva pitanja: kako će osigurati dovoljno hrane i gdje će živjeti.
Kako osigurava hranu i smještaj bez novca?
Prvi konkretan korak bio je preseljenje na farmu prijatelja. Ondje je svojim vremenom i vrtlarskim znanjem doprinosila svakodnevnim poslovima, a zauzvrat je dobila mjesto za život.
Pripremati se počela još prije preseljenja, radeći u vrtu kako bi prijelaz na novi način života bio što jednostavniji.
Danas živi u domu svoje dugogodišnje prijateljice Sharon. Ondje pomaže u vrtu i obavlja poslove na otvorenom, a zauzvrat dobiva smještaj.
Osim toga, volontira u zajedničkom vrtu, uzgaja hranu, kuha i fermentira namirnice te koristi hranu koja bi inače završila u otpadu.
Njezin način života ne znači da sve proizvodi sama niti da u potpunosti izbjegava hranu i predmete kupljene novcem. Kućanstvo dijeli namirnice, a Nemeth otvoreno priznaje da jede i hranu koju kupuju ljudi s kojima živi.
„Kućanstvu pridonosim hranom koju uzgojim, hranom koju dobivam iz zajedničkog vrta i hranom koja bi inače završila u otpadu”, objasnila je.
S vremenom je postala poznata i po tome što prihvaća namirnice koje bi drugi bacili.
„Ljudi me poznaju kao osobu koja će preuzeti njihovu hranu koja bi završila u otpadu. Ako imaju takvu hranu, donirat će je meni”, rekla je.
Svoju ulogu u kućanstvu opisuje kao svojevrsno vođenje domaćinstva. Obavlja brojne svakodnevne poslove u kojima uživa, a istodobno nastoji pridonijeti tome da zajednica bude manje ovisna o hrani koja dolazi iz drugih dijelova svijeta.
Uzgaja i biljke prilagođene suptropskoj klimi, među kojima je manioka, a eksperimentira i s drugim kulturama koje bi mogle pomoći lokalnom stanovništvu da dio svojih potreba zadovolji vlastitom proizvodnjom.
Poplave su joj pokazale koliko je opskrba hranom ranjiva
Njezino zanimanje za sigurnost opskrbe hranom dodatno se pojačalo nakon velikih poplava koje su 2022. godine pogodile područje Lismorea u Novom Južnom Walesu. Poplave su poremetile rad lokalnih supermarketa i pokazale koliko brzo svakodnevna opskrba može biti prekinuta kada ključni sustavi zakažu.
„Tada sam stekla osjećaj o tome kako bi kolaps mogao izgledati i što se događa kada se sustavi raspadnu”, rekla je Nemeth.
To iskustvo učvrstilo je njezino uvjerenje da bi zajednice trebale više pažnje posvetiti lokalnom uzgoju hrane i međusobnoj suradnji.
Ipak, ona ne zagovara potpunu samodostatnost pojedinaca ili kućanstava. Smatra da je važnije razvijati sustav u kojem različiti ljudi uzgajaju različite namirnice i dijele ono što imaju.
„Ne zagovaram samodostatnost”, objasnila je.
„Na svojoj maloj parceli od četvrt jutra, ovdje u gradu, ne možemo uzgojiti sve što nam je potrebno. Važnije je da radimo zajedno i uzgajamo ono što nam treba.”
Svoje stajalište dodatno je sažela riječima koje odražavaju njezin pogled na život bez novca.
„Otpornost ne znači samodostatnost, nego dostatnost na razini zajednice. To je vrlo važna razlika”, poručila je.
Njezina filozofija tako nije usmjerena na to da svaki čovjek sve osigura sam, nego na stvaranje mreže u kojoj se ljudi međusobno nadopunjuju i zajednički odgovaraju na potrebe svojeg okruženja.
Najveće iznenađenje: sigurnost joj pružaju ljudi, a ne novac
Iako uživa u slobodi koju joj pruža život bez novca, Nemeth ne skriva da takav način života u velikoj mjeri ovisi o drugim ljudima.
Tijekom godina izgradila je mrežu odnosa u kojoj drugima daje svoje vrijeme, znanje i vještine, a zauzvrat prima pomoć kada joj je potrebna.
Ponekad mora prihvatiti i darove koji su plaćeni novcem. Jedan je primjer pomoć pri popravku bicikla, koji joj je važan za odlazak do zajedničkog vrta i obavljanje svakodnevnih aktivnosti.
„Dio sam društvene mreže koja me podupire. Imam koristi od darova koje mi drugi ljudi daju, ali i ja zauzvrat poklanjam svoje vrijeme, energiju i vještine”, rekla je.
Dodala je da je takav način uzajamnog pomaganja lijep način života jer odnosi s vremenom postaju sve snažniji.
To iskustvo promijenilo je i njezin pogled na ljudsku prirodu. Umjesto uvjerenja da se svatko mora prvenstveno brinuti za sebe, sve više vjeruje da su ljudi u osnovi spremni pomoći drugima.
„Ljudi su uglavnom spremni pomoći, velikodušni su i brižni. Mislim da smo mi kao ljudska bića takvi. I to mi se sviđa”, rekla je.
Prema njezinu mišljenju, društvo pridaje preveliku važnost novcu i individualnoj neovisnosti, iako se svi ljudi, svjesno ili nesvjesno, oslanjaju na druge.
Nemeth smatra da se uspjeh ne bi trebao mjeriti isključivo prihodom, imovinom ili sposobnošću da čovjek sve obavi bez tuđe pomoći. Mnogo su važniji odnosi koje gradi tijekom života i ljudi na koje se može osloniti u teškim trenucima.
„Mislim da uspjeh može ovisiti o odnosima koje njegujemo. Što imate više odnosa i što su oni sigurniji i čvršći, to ste uspješniji kao ljudsko biće”, objasnila je.
Takvi odnosi, dodala je, mogu ljudima pružiti osjećaj sigurnosti koji se ne može jednostavno kupiti novcem.
Ne tvrdi da bi svi trebali odustati od novca
Unatoč pozitivnim iskustvima, Nemeth ne smatra da bi njezin izbor trebao postati univerzalni model života. Svjesna je da bi bez snažne mreže prijatelja, susjeda i drugih ljudi koji su spremni pomoći njezina svakodnevica bila znatno teža.
Priznaje i da mogućnost života bez novca ovisi o okolnostima, osobnosti i dostupnoj podršci. Njezin primjer zato ne znači da je takav način života jednako izvediv za svakoga.
Ipak, nakon deset godina provedenih izvan uobičajenog novčanog sustava ne želi se vratiti životu kakav je vodila prije.
„Ne želim se vratiti životu u kojem koristim novac, iako ću možda u nekom trenutku to morati učiniti”, priznala je.
U toj izjavi prepoznaje se i određena doza realizma. Nemeth ne tvrdi da će zauvijek moći živjeti na isti način, ali jasno daje do znanja da trenutačni život smatra bližim onome što želi i u što vjeruje.
Za nju bogatstvo više nije pitanje iznosa na bankovnom računu, visine plaće ili stvari koje posjeduje. Ono se mjeri ljudima na koje se može osloniti, pomoći koju može pružiti zauzvrat i slobodom da vlastite odluke uskladi s onime što smatra važnim.
„Moji postupci i moje vrijednosti sada su usklađeni”
Priča Jo Nemeth nije samo priča o životu bez novca. Ona je i primjer pokušaja da se osobna uvjerenja pretvore u svakodnevnu praksu, čak i kada to zahtijeva odustajanje od uobičajenih društvenih očekivanja.
Njezina svakodnevica oslanja se na vrtlarenje, volontiranje, korištenje hrane koja bi inače bila bačena, razmjenu usluga i odnose s ljudima koji joj pomažu kada je to potrebno. Takav život nije potpuno neovisan o novčanom gospodarstvu, ali joj omogućuje da smanji vlastitu potrošnju i drukčije organizira svoje potrebe.
Najvažnija promjena, prema njezinim riječima, nije samo u tome što više ne mora podmirivati račune na način na koji je to činila prije. Presudno je to što više ne osjeća isti raskorak između svojih uvjerenja i svakodnevnih postupaka.
„Ipak, najvažnije od svega jest to što su moji postupci usklađeni s mojim vrijednostima”, zaključila je.
Nakon desetljeća života bez novca, Jo Nemeth svoje bogatstvo pronalazi u zajednici, međusobnoj pomoći i osjećaju da živi u skladu s vlastitim uvjerenjima. Njezina priča pritom ne nudi jednostavno rješenje za sve, nego otvara pitanje koliko sigurnosti doista proizlazi iz novca, a koliko iz odnosa koje gradimo s drugim ljudima.
