Na strmim obroncima doline u turskoj provinciji Muğla nalazi se mjesto koje već više od stoljeća stoji gotovo potpuno napušteno. Nekadašnji dom najmanje 10.000 grčkih pravoslavnih stanovnika danas je grad duhova s tisućama kamenih kuća, napuštenim crkvama i ulicama koje kao da su zamrznute u vremenu. Iza sablasnog izgleda krije se potresna priča o prisilnom iseljavanju, izgubljenim domovima i jednoj od najmračnijih epizoda moderne povijesti Turske.

Na prvi pogled, teško je povjerovati da je na ovom mjestu nekada cvjetao život. Skriven na strmim padinama doline u turskoj provinciji Muğla, nedaleko od obale Egejskog mora, nalazi se Kayaköy, napušteno naselje čiji prizori izgledaju kao kulisa postapokaliptičnog filma.

Više od 100 godina njegove kamene kuće, uske uličice i crkve stoje gotovo potpuno prazne. S nekadašnjeg naselja pružaju se spektakularni pogledi na plavetnilo Egejskog mora, no ljepota krajolika teško može prikriti njegovu mračnu prošlost.

Kayaköy, poznat i kao grad duhova, i danas čuva impresivne ostatke nekadašnjeg života. Ondje se nalazi velika školska zgrada, antička fontana u središtu naselja, uske ulice omeđene kamenim kućama koje se uzdižu s obje strane doline te povijesne crkve. Jedna od njih posebno se ističe pogledom na more koji oduzima dah.

Ipak, unatoč očuvanim tragovima nekadašnje svakodnevice, mjesto već desetljećima djeluje sablasno napušteno. Tijekom ljetnih mjeseci, pod snažnim suncem, prizor je neobičan, ali kada stignu hladniji dani i gusta magla počne se spuštati s okolnih planina, ruševine poprimaju gotovo zastrašujući izgled.

No ono što Kayaköy čini posebno potresnim nije samo njegova arhitektura, nego priča o ljudima koji su ga morali napustiti i koji se nikada nisu vratili.

Nekada je ondje živjelo više od 10.000 ljudi: Sve je prekinuto preko noći

Prije nešto više od jednog stoljeća Kayaköy je nosio ime Levissi i bio je živahno naselje u kojem je živjelo najmanje 10.000 grčkih pravoslavnih kršćana.

Bila je to zajednica vrijednih ljudi, među kojima su se posebno isticali vješti obrtnici i zanatlije. Stanovnici su živjeli u relativno skladnim odnosima s turskim poljoprivrednicima iz okolice, a naselje je predstavljalo prostor u kojem su se isprepletali različiti načini života i tradicije.

Takva svakodnevica, međutim, nije potrajala. Geopolitički potresi povezani s raspadom Osmanskog Carstva, grčko-turskim ratom i stvaranjem moderne, neovisne Turske Republike doveli su do dramatičnih promjena koje su zauvijek obilježile sudbinu ovog mjesta.

Završetak grčko-turskog rata 1922. godine prethodio je brutalnom preseljenju stanovništva između dviju država. Uslijedila je prisilna razmjena stanovništva, tijekom koje su grčki pravoslavni stanovnici Kayaköya poslani u Grčku, dok su u njihove napuštene domove trebali doći muslimani iz područja oko grčke Kavale.

Tako je zajednica koja je desetljećima gradila svoje domove i život u Levissiju praktički nestala iz mjesta u kojem je živjela.

„Grci su plakali i vrištali, nisu željeli otići”: Potresno svjedočanstvo o posljednjim danima naselja

Koliko je odlazak bio bolan, svjedoče i priče koje su se prenosile generacijama.

„Grci su plakali i vrištali, nisu željeli otići“, ispričala je Aysun Ekiz, čija je obitelj jedina ostala na rubnom dijelu nekadašnjeg naselja, gdje i danas vodi mali restoran na ulazu u grad duhova.

Prema njezinu svjedočanstvu, pojedine su obitelji bile toliko očajne zbog prisilnog odlaska da su svoju djecu ostavljale turskim prijateljima. Vjerovale su da je preseljenje samo privremeno i da će se jednoga dana vratiti svojim domovima.

No povratka nikada nije bilo.

Ljudi koji su napustili Kayaköy izgubili su svoje kuće, susjedstvo i način života koji su generacijama gradili. Njihovi domovi ostali su iza njih kao nijemi podsjetnik na prisilno razdvajanje zajednica i povijesne događaje nad kojima pojedinci nisu imali nikakvu kontrolu.

Zašto su novi stanovnici odbili živjeti u kućama? Razlog je bila čak i plava boja zidova

Nakon odlaska grčkog stanovništva u naselje su stigli muslimanski doseljenici iz okolice Kavale. Međutim, njihovo naseljavanje nije prošlo onako kako se očekivalo.

Novopridošli stanovnici nisu bili zadovoljni novim domovima ni samim terenom na kojem se naselje nalazilo. S vremenom su mnogi od njih napustili Kayaköy, ostavljajući kuće i druge građevine prepuštenima propadanju.

Jedan od zanimljivijih razloga zbog kojih su doseljenici navodno odbijali živjeti u tim kućama bila je njihova neobična boja.

Naime, zidovi tradicionalnih kuća bili su obojeni u plavo. Prema lokalnom vjerovanju, ta je boja trebala tjerati škorpione i zmije, no takav izgled nije se svidio dijelu novih stanovnika.

Tragovi plave boje mogu se vidjeti i danas na ruševinama koje čine približno 2500 kamenih građevina. Njihovi zidovi, prozori i ostaci nekadašnjih domova svjedoče o životu koji je na ovom prostoru gotovo potpuno nestao.

Nakon što su stanovnici otišli, vrijeme je počelo činiti svoje. Snažni potresi, razorne oluje i klimatske promjene postupno su uništavali građevine. Žbuka se počela mrviti, zidovi su popuštali, a nekoć uređene kuće pretvarale su se u ruševine.

Tuga nekadašnjih stanovnika tako je ostala simbolično utisnuta u kamen, dok je naselje polako nestajalo pod utjecajem prirode.

Više od 2500 napuštenih kuća i crkva u koju posjetitelji ne smiju ući

Iako je Kayaköy danas uglavnom napušten, posjetitelji mogu razgledati njegove povijesne ostatke. Za simboličnu ulaznicu od približno tri eura turisti mogu prošetati nekadašnjim ulicama i upoznati se s arhitekturom naselja koje je nekoć bilo dom tisućama ljudi.

Razgledavanje otkriva i brojne zanimljivosti o svakodnevnom životu nekadašnjih stanovnika. U kućama nije bilo tuševa kakve danas poznajemo, a voda se do naselja dopremala na magarcima.

Zanimljiv je i podatak o tadašnjoj higijeni. Umjesto toaletnog papira, stanovnici su staru odjeću rezali na trake, a nakon uporabe spaljivali su ih.

Posebnu pozornost privlači način na koji je cijelo naselje urbanistički oblikovano. Kuće su planski građene na strmim terasama, tako da nijedna građevina ne zaklanja sunčevu svjetlost susjedima. Takav raspored pokazuje koliko se pažnje posvećivalo organizaciji prostora i uvjetima života u zajednici.

Među najimpresivnijim građevinama ističe se masivna Gornja crkva, prepoznatljiva po ružičastom pročelju. Riječ je o jednoj od najupečatljivijih povijesnih građevina Kayaköya, no ulazak u njezinu unutrašnjost danas je zabranjen iz sigurnosnih razloga.

Neposredno iznad crkve vijori se velika turska zastava krvavocrvene boje, koja posebno dolazi do izražaja u kontrastu s intenzivnim plavetnilom neba i mora.

Mjesto koje je postalo spomenik izgubljenim životima

Kayaköy je danas mnogo više od turističke atrakcije i neobičnog mjesta za ljubitelje napuštenih naselja. Njegove ruševine predstavljaju fizički podsjetnik na prisilno iseljavanje, nestanak jedne zajednice i dramatične posljedice političkih odluka s početka 20. stoljeća.

Iza više od 2500 napuštenih kuća ne kriju se samo ostaci nekadašnje arhitekture nego i priče o obiteljima koje su morale ostaviti svoje domove, ljudima koji su vjerovali da će se jednog dana vratiti te djeci koja su ostala kod prijatelja svojih roditelja.

Danas se kroz njegove prazne ulice mogu vidjeti tragovi svakodnevice koja je nekada ispunjavala dolinu. Škola, fontana, crkve i kamene kuće još uvijek stoje kao svjedoci vremena u kojem je ondje živjela velika i aktivna zajednica.

Čini se da će Kayaköy još dugo ostati upravo ono što je postao prije više od jednog stoljeća – grad duhova i gorko podsjećanje na sudbine ljudi koje su povijesni događaji zauvijek udaljili od njihovih domova.