Godine 1974. skupina lokalnih poljoprivrednika u blizini kineskog grada Xi'ana došla je do otkrića koje će zauvijek promijeniti svijet arheologije. Kopajući u zemlji, naišli su na ostatke onoga što će poslije postati poznato kao Terakotna vojska – tisuće glinenih ratnika u prirodnoj veličini koji su stoljećima čuvali posljednje počivalište prvog kineskog cara Qin Shi Huanga.

Terakotni ratnici danas su jedna od najpoznatijih arheoloških atrakcija na svijetu, no postoji jedan golem dio careva kompleksa koji još uvijek nije otvoren. Sam Qin Shi Huangov grob nalazi se ispod masivnog zemljanog humka i, unatoč tome što se vjeruje da unutar njega postoje iznimno vrijedni povijesni predmeti, glavna grobna komora i dalje nije otvorena.

Više od pola stoljeća nakon otkrića Terakotne vojske arheolozi zato još uvijek nisu odlučili otvoriti samu grobnicu. Razlozi za takav oprez povezani su i s drevnim zapisima i s vrlo stvarnim problemom očuvanja artefakata.

Drevni zapisi upozoravaju na smrtonosne zamke

Jedan od najzanimljivijih razloga zbog kojih se grobnica ne otvara nalazi se u zapisima kineskog povjesničara Sima Qiana. On je o mauzoleju pisao otprilike stoljeće nakon smrti cara.

Prema njegovim zapisima, grobnica je bila opremljena samostrelima koji bi se automatski aktivirali protiv svakoga tko bi pokušao prodrijeti u unutrašnjost. Još neobičniji opis odnosi se na samu unutrašnjost grobnice.

Sima Qian navodi da je podzemna komora bila zamišljena kao prikaz Kine, kroz koji su trebale teći umjetno napravljene rijeke ispunjene tekućom živom.

Ta je priča stoljećima zvučala gotovo nevjerojatno. Međutim, kasnija znanstvena istraživanja područja oko grobnice pronašla su povišene koncentracije žive u tlu, što je dodatno potaknulo rasprave o tome koliko su drevni zapisi zapravo bili precizni.

Živa je jedan od najvećih problema

Živa je izrazito otrovan kemijski element, a upravo je njezina moguća prisutnost u kompleksu jedan od razloga zbog kojih bi istraživanje unutrašnjosti grobnice zahtijevalo iznimno stroge sigurnosne mjere.

Kemijska ispitivanja tla oko mauzoleja pokazala su povišene koncentracije žive, znatno veće od uobičajenih vrijednosti. Takvi nalazi smatraju se jednim od razloga za oprez pri razmišljanju o mogućem otvaranju grobnice.

U slučaju da se u samoj grobnici doista nalaze veće količine žive, njezino bi oslobađanje moglo predstavljati ozbiljan rizik za istraživače. Posebno bi opasna mogla biti izloženost živinim parama, zbog čega bi eventualno otvaranje zahtijevalo tehnologiju i zaštitne postupke koji mogu pouzdano kontrolirati takve rizike.

Ipak, sama prisutnost povišene koncentracije žive u tlu oko grobnice nije konačan dokaz da se unutar komore nalaze doslovne „rijeke žive“ kako ih opisuje Sima Qian. Upravo zato arheolozi i znanstvenici i dalje pristupaju tom pitanju s oprezom.

Još veći problem možda nije ono što bi se moglo pronaći, nego ono što bi moglo biti uništeno

Postoji još jedan, možda i važniji razlog zbog kojeg glavna komora nije otvorena. Arheolozi nisu sigurni da današnja tehnologija može dovoljno dobro zaštititi predmete koji su tisućama godina bili izolirani od vanjskog okoliša.

Iskustvo s prvim iskapanjima Terakotne vojske pokazalo je koliko nagla promjena okolišnih uvjeta može biti pogubna za drevne predmete.

Kada su terakotni ratnici počeli izlaziti iz zemlje tijekom iskapanja sedamdesetih godina, mnogi su još uvijek imali ostatke izvornih, vrlo živih boja. Međutim, nakon izlaganja kisiku i vlazi pigmenti su se počeli ljuštiti i nestajati u vrlo kratkom vremenu.

U nekim slučajevima promjena je bila vidljiva gotovo odmah. Ono što je tisućama godina bilo sačuvano pod zemljom odjednom se našlo u potpuno drukčijem okolišu.

Što bi se dogodilo s predmetima skrivenima u grobnici?

Upravo zbog tog iskustva postoji strah da bi otvaranje glavne grobne komore moglo nepovratno oštetiti predmete koji se još uvijek nalaze unutra.

Ako se u grobnici doista nalaze drevne tkanine, slike, drveni predmeti i drugi organski materijali, njihovo bi izlaganje kisiku i vlazi moglo pokrenuti procese propadanja koje današnja tehnologija možda ne bi mogla zaustaviti.

Problem je u tome što bi jednom otvorena grobnica bila izložena vanjskom zraku. Čak i ako bi istraživači uspjeli ući unutra i dokumentirati sadržaj, šteta na osjetljivim materijalima mogla bi nastati prije nego što bi ih bilo moguće adekvatno zaštititi.

Za razliku od terakotnih ratnika, koji su izrađeni od pečene gline, organski materijali poput drveta i tekstila mnogo su osjetljiviji na promjene temperature, vlažnosti i sastava zraka.

Grobnica zato ostaje zatvorena

Danas tako postoji paradoks koji ovu arheološku lokaciju čini još intrigantnijom. Svijet zna gdje se nalazi mauzolej prvog kineskog cara i već je otkrio golemu vojsku koja ga je trebala čuvati, ali ono najvažnije još uvijek je skriveno pod zemljom.

Arheolozi ne moraju samo razmišljati o tome kako ući u grobnicu. Moraju odgovoriti na mnogo teže pitanje: kako iz nje izaći bez uništenja onoga što je ondje preživjelo više od dvije tisuće godina.

Drevni zapisi govore o samostrelima i živi, dok moderna istraživanja potvrđuju da je u okolnom tlu prisutna neuobičajeno visoka koncentracija tog otrovnog elementa. Istodobno, iskustvo s bojama na Terakotnoj vojsci pokazalo je da čak i kratkotrajno izlaganje novim uvjetima može imati dramatične posljedice za drevne materijale.

Zbog svega toga glavna grobna komora Qin Shi Huanga i dalje ostaje zatvorena.

Sve dok se ne razviju metode koje bi omogućile ulazak, istraživanje i istodobno pouzdano očuvanje osjetljivih predmeta bez njihova izlaganja štetnim uvjetima, najveća tajna kompleksa prvog kineskog cara ostat će duboko pod zemljom.

A upravo je činjenica da znanstvenici znaju gdje se grobnica nalazi, ali još uvijek ne mogu sigurno zaviriti u njezinu unutrašnjost, jedan od razloga zbog kojih mauzolej Qin Shi Huanga i danas predstavlja jednu od najintrigantnijih arheoloških zagonetki.