Muškarac je otkrio da je posljednjih 17 godina svog života proveo jedući makarone sa sirom. Austin Davis s Floride, objasnio je svoj svakodnevni život uključujući i svoju prehranu u kratkom dokumentarcu Vicea.

Živi s bakom i djedom, Richardom i Fay, u gradiću Keystone Heights, sjeveroistočno od Gainesvillea. U jednoj sceni, Davis posjećuje trgovinu mješovitom robom s dokumentarnom ekipom i kaže da ništa drugo na policama ne uzbuđuje njegove okusne pupoljke kao makaroni i sir te da u životu nije jeo niti je upoznat s većinom povrća. Jedino što on kupuje jesu makaroni i sir i to uvijek od istog proizvođača jer su "najdosljedniji" i "uvijek imaju gotovo isti okus".

"Ne želim reći da sam ovisan o makaronima and siru jer zvuči tako čudno, ali tijelo mi ne dopušta da jedem ništa drugo", rekao je. "Nisam izabrao biti ovakav." Mladić kod kuće ima veliki ormarić prepun kutija s makaronima i sirom, a u dokumentarcu je snimljen kako kuha lonac svog osnovnog jela i potom ga objeduje dok gleda YouTube. On zna da ima problem i čak je rekao da mu je 'muka od toga', ali ne želi svoju dijetu nadopuniti ijednim drugim jelom.

Poremećaj seže u djetinjstvo

“Kad pokušam jesti novu hranu, ona mi je več vizualno odbojna”, objasnio je Davis. "Dolazi do točke kada mi je nekako u ruci, spremam se pojesti, čim mi uđe u usta, dogodi se nekakvo osjetilno preopterećenje. Mislim si 'ovo je nova tekstura, čudan ti je okus u ustima, o Bože, tu je novi okus i tu je hrpa novih okusa koje nikad prije nisi iskusio'. Čak i ako mi se sviđa to što jedem lagano će mi se dići želudac", rekao je.

Zatim je dodao: "Ako mi se ne sviđa, ponekad mi se zapravo samo povraća". Dok se njegova dijeta može činiti kao san za ljubitelje sira, za Davisa postoji mnogo dublje i emocionalno značenje koje proizlazi iz njegovog djetinjstva. Davis pati od poremećaja selektivne prehrane, koji se također naziva poremećaj izbjegavanja/restriktivnog unosa hrane (ARFID). To je anksiozni poremećaj karakteriziran upornim odbijanjem jedenja određene hrane ili jedenja bilo koje vrste hrane zbog negativnog odgovora određenih senzorskih karakteristika na tu hranu. U Davisovom slučaju, grozi ga pomisao na krv u sirovom mesu. Nije neobično da djeca prođu kroz fazu izbirljivosti u jelu, u kojoj imaju vrlo malo interesa za jedenje hrane, a ARFID obično počinje u ranim godinama. Za razliku od anoreksije i bulimije, koje su češće kod djevojčica, ARFID je češći kod dječaka.

Davisu je, razumljivo, laknulo kad je dobio dijagnozu: “Nisam lud, taj poremećaj ima ime! to je ono što mi visi nad glavom." Također je otvorio priču o svom teškom odrastanju u dokumentarcu, opisujući svog oca kao 'ponekad stvarno sjajnog, a ponekad i ne tako sjajnog', prije nego što je priznao da bi njegov tata postao nasilan. Davisa je na kraju udaljio iz kuće Odjel za djecu i obitelji, a on je objasnio kako je razvio posttraumatski stresni poremećaj zbog situacije kod kuće i pronašao utjehu u makaronima i siru nakon što ih je naučio sam napraviti, što znači da je to bio jedan od nekoliko stvari u svom životu koje je mogao kontrolirati. Počeo je posjećivati ​​terapeuta i nada se da će u budućnosti proširiti svoju paletu.