Čovjek je riskirao život kako bi se ušuljao na 'Otok zmija': Ljudima je zabranjen ulaz

Smješten je oko 33 kilometra od obale države São Paulo, a njegova površina iznosi približno 43 hektara. Na prvi pogled riječ je o malom komadu kopna usred Atlantika, no upravo se na njemu nalazi jedna od najpoznatijih populacija otrovnih zmija na svijetu.
Otok nije turistička destinacija. Pristup je strogo ograničen, a na njega mogu dolaziti istraživačke ekipe i druge osobe uz odgovarajuće odobrenje brazilskih vlasti. Cilj takvih ograničenja nije samo zaštita ljudi nego i očuvanje jedinstvenog ekosustava i kritično ugrožene zmije koja živi upravo ondje.
No upravo je zabrana, čini se, bila dodatni motiv za Milesa Routledgea.
Istraživanje potvrdilo, bježite od ovog voća: Daleko je najštetnije
Youtuber koji namjerno traži opasne destinacije
Routledge je britanski kreator sadržaja poznat pod nadimkom Lord Miles, a svoju je publiku godinama privlačio snimkama s putovanja na izrazito opasna ili teško dostupna mjesta, piše LadBible.
U njegovoj biografiji upravo se posjet brazilskom Otoku zmija navodi kao jedna od njegovih avantura. Sam Routledge opisao je kako je do otoka stigao čamcem s lokalnom ekipom, pokušavajući izbjeći brazilsku obalnu stražu.
I drugi izvještaji o njegovu pothvatu navode da je dolazak bio posebno riskantan jer je pristup otoku zabranjen za obične posjetitelje.
A kada se konačno iskrcao, nije odlučio ostati uz obalu.
Cilj mu je bio napušteni svjetionik u unutrašnjosti otoka.
Na zmije krenuo u srednjovjekovnom oklopu
Prije nego što je krenuo kroz gustu vegetaciju, Routledge je učinio nešto što bi teško kome palo na pamet kao razumna zaštita od zmija.
Odjenuo je oklop inspiriran srednjovjekovnim oklopom.
Sam Routledge kasnije je opisao da je bio praktički prekriven metalom jer je vjerovao da zmije ne mogu probiti takvu zaštitu. Nakon višesatnog probijanja kroz tropski teren, međutim, vrućina je postala ozbiljan problem pa je dio zaštitne opreme morao skinuti.
Pred kamerom je pritom pokušao naglasiti koliko je svjestan rizika.
„Ovo nije mamac za klikove, ja sam na jednom od najopasnijih otoka na svijetu“, rekao je.
Dodao je i:
„Mnogi su bili na ovom otoku, a nažalost, vrlo malo ih je izašlo.“
Njegova je ekspedicija tako dobila upravo ono zbog čega je i krenuo na put – neobičan sadržaj za gledatelje.
Cilj je bio napušteni svjetionik
Routledge je kroz gustu i zaraslu vegetaciju krenuo prema svjetioniku koji je opisao kao jedno od najopasnijih mjesta na otoku.
S tim su svjetionikom povezane brojne priče i legende. Godinama se prepričava da su ljudi koji su nekoć ondje živjeli navodno stradali od zmija.
No stvarna povijest svjetionika nešto je složenija.
Na otoku su početkom 20. stoljeća doista živjeli svjetioničari i njihove obitelji. Brazilska je mornarica svjetionik automatizirala 1918. godine, nakon čega stalna ljudska prisutnost više nije bila potrebna. Gradske vlasti Itanhaéma navode da od tada na otoku više nema stalnih stanovnika.
Priče o tome da su posljednji svjetioničari i članovi njihovih obitelji umrli od ugriza zmija vrlo su poznate, ali ih treba promatrati kao nepotvrđene priče i lokalne legende, a ne kao utvrđenu činjenicu. Suvremeni izvori ističu da ne postoje potvrđeni službeni zapisi o smrtnim slučajevima ljudi od ugriza zmija na samom otoku.
Tisuće zmija, ali Routledge ih je vidio vrlo malo
Možda je upravo to najzanimljiviji dio cijele priče.
Unatoč reputaciji Otoka zmija, Routledge tijekom svog prolaska otokom nije naišao na onoliko zmija koliko bi gledatelj mogao očekivati.
Dok se probijao prema svjetioniku, susreo je relativno malo zmija, a u jednom trenutku činilo se da mu veći problem predstavlja dehidracija zbog vrućine nego mogućnost ugriza.
„Nije tako loše, za drugi najopasniji otok na svijetu“, rekao je pred kamerom.
Naravno, činjenica da je on imao relativno miran prolazak ne znači da je otok siguran.
Upravo suprotno.
Postoji iznenađujuće zanimljiv razlog zašto hrana i piće u avionu imaju drugačiji okus
Dom jedne od najpoznatijih otrovnica na svijetu
Ilha da Queimada Grande jedino je prirodno stanište zlatne kopljanice, odnosno vrste Bothrops insularis.
Riječ je o kritično ugroženoj otrovnici koja se ne nalazi prirodno nigdje drugdje na svijetu. Procjene njezine populacije razlikuju se ovisno o istraživanju i metodologiji, a starije procjene govorile su o nekoliko tisuća jedinki. Jedno znanstveno istraživanje procijenilo je populaciju upravo na Queimada Grandeu, dok noviji izvori često navode brojku od nekoliko tisuća zmija.
Zlatna kopljanica evolucijski se prilagodila životu na izoliranom otoku. Budući da ondje nema uobičajenih kopnenih predatora, a dostupnost hrane je ograničena, odrasle zmije uglavnom se hrane pticama koje posjećuju otok.
Njezin je otrov izrazito snažan, što je jedan od razloga zbog kojih je otok postao toliko poznat.
Na otok danas ne možete jednostavno kao turist
Upravo zbog opasnosti i potrebe za očuvanjem jedinstvene populacije zlatne kopljanice, pristup otoku danas je strogo kontroliran.
Suvremena istraživanja navode da je pristup ograničen na istraživače i nadležne institucije uz prethodno odobrenje, a za zaštitu otoka i kontrolu pristupa nadležan je brazilski ICMBio.
Zato Routledgeov pothvat nije nešto što bi trebalo promatrati kao turistički izazov koji drugi mogu jednostavno ponoviti.
Njegov ulazak bio je upravo suprotan onome što brazilske vlasti žele postići ograničavanjem pristupa.
Najjeziviji detalj zapravo je ono što nije dokazano
Ilha da Queimada Grande desetljećima prati reputacija mjesta na kojem je čovjek gotovo osuđen na propast ako zakorači na kopno.
Priče o svjetioničarima koje su navodno ubile zmije, priče o ribarima koji su stradali od ugriza i tvrdnje o golemom broju zmija koje se nalaze gotovo posvuda pridonijele su toj reputaciji.
No znanstvena literatura i suvremeni izvori upozoravaju da je oko otoka nastao i velik broj mitova i senzacionalističkih priča. Nedavna znanstvena analiza upravo je upozorila na problem pretjerivanja i dezinformacija u medijskom prikazivanju zlatne kopljanice i Queimada Grandea.
Paradoks je u tome što, unatoč priči o „smrtonosnom otoku“, nema potvrđenih dokumentiranih ljudskih smrti od ugriza zmija povezanih s otokom.
To, međutim, ne znači da je mjesto sigurno.
Riječ je o izoliranom otoku bez uobičajene turističke infrastrukture i medicinske pomoći, s populacijom otrovnih zmija koja je zaštićena upravo zato što je riječ o jedinstvenoj i kritično ugroženoj vrsti.
Routledge je imao sreće – ali njegov pothvat nije poziv drugima
Miles Routledge na kraju je uspio doći do svjetionika i vratiti se s otoka bez ugriza.
Čak i prema njegovu vlastitom iskustvu, zmije mu nisu bile najveći problem. Vrućina i iscrpljenost predstavljali su ozbiljniju prijetnju tijekom prolaska kroz otok.
Ali činjenica da je jedan čovjek prošao bez posljedica ne mijenja ono najvažnije: Ilha da Queimada Grande nije turistička atrakcija i nije mjesto na koje bi ljudi trebali pokušavati otići bez službenog odobrenja.
Otok je danas prije svega vrijedan prirodni laboratorij i dom jednoj od najugroženijih zmija na planetu.
A možda je upravo zbog toga njegova najzanimljivija priča manje filmska nego što zvuči naslov „Otok zmija“ – čovjek je ondje ilegalno stigao u srednjovjekovnom oklopu, očekivao smrtonosni susret iza svakog grma, a na kraju je shvatio da ga je najviše iscrpila vrućina.
Sreća ga je, barem ovaj put, poslužila.