Godina je 1963. – Martin Luther King Jr. održava svoj legendarni govor "I Have a Dream", Beatlemania uzima maha, a svijet ostaje u šoku nakon atentata na predsjednika Johna F. Kennedyja u Teksasu. No, te iste godine, dvojica sedamnaestogodišnjaka iz Kalifornije upuštaju se u eksperiment koji će ući u povijest: odlučuju testirati koliko dugo čovjek može ostati budan.

Randy Gardner i njegov prijatelj Bruce McAllister pokrenuli su ovaj znanstveni pothvat kao školski projekt, s ciljem obaranja svjetskog rekorda od 260 sati bez sna. Osim toga, željeli su istražiti kako nedostatak sna utječe na mozak, pamćenje i motoričke sposobnosti. Ono što nisu očekivali bila je dugoročna cijena koju će Gardner kasnije platiti.

Sve je počelo bacanjem novčića

Prvotni plan bio je istražiti utjecaj nespavanja na paranormalne sposobnosti, no ubrzo su shvatili da to neće biti izvedivo. Umjesto toga, odlučili su se za učinke deprivacije sna na kognitivne sposobnosti i sportsku izvedbu.

Kako bi odlučili tko će preuzeti ulogu onoga koji neće spavati, bacili su novčić. Pobjedu je "odnio" Randy Gardner, dok je Bruce preuzeo ulogu promatrača.

Međutim, nakon tri neprospavane noći, McAllister je počeo zapisivati bilješke po zidovima, potpuno nesvjestan što radi. Postalo je jasno da im je potrebna stručna pomoć, pa su u eksperiment uključili dr. Williama Dementa sa Sveučilišta Stanford, pionira u istraživanju sna.

Zabrinutost roditelja i prve posljedice

Gardnerovi roditelji bili su zabrinuti da bi njihov sin mogao pretrpjeti trajne posljedice. U to se vrijeme još uvijek raspravljalo o tome može li čovjek doslovno umrijeti od nedostatka sna.

Nakon tri dana bez sna, Gardner je počeo pokazivati prve simptome: Problemi s koncentracijom. Kratkotrajni gubitak pamćenja. Promjene raspoloženja. Paranoja. Halucinacije.

Unatoč tome, dr. Dement otkrio je zanimljiv fenomen: dok je Gardner bio budan, njegov mozak je "drijemao na smjene". "Dijelovi mozga su spavali, dok su drugi bili budni", objasnio je stručnjak.

Kako bi ga održali budnim, igrali su košarku i kuglali. "Čim bi zatvorio oči, odmah bi zaspao", prisjetio se dr. Dement.

Rekord: 11 dana bez sna

Nakon točno 264 sata bez sna – punih 11 dana – Gardner je postavio novi svjetski rekord, oborivši prethodnog rekordera, radijskog DJ-a iz Honolulua.

Završetak eksperimenta proslavljen je s velikim olakšanjem, a Gardner je odmah prebačen u mornaričku bolnicu na promatranje.

"Spavao sam nešto više od 14 sati. Kad sam se probudio, bio sam ošamućen, ali ne više nego inače nakon dugog sna", ispričao je kasnije za NPR.

Dugoročne posljedice

Iako su rezultati eksperimenta bili fascinantni, posljedice su se osjetile mnogo godina kasnije. Gardner je godinama patio od teške nesanice.

"Bio sam grozan za društvo. Sve me iritiralo. Kao da sam produžio eksperiment započet prije 50 godina", priznao je. Iako je oborio svjetski rekord, Guinnessova knjiga rekorda ubrzo je prestala bilježiti ovakve pothvate, zabrinuta za zdravlje i sigurnost sudionika.

Što nam kaže znanost o nedostatku sna? Danas znamo da dugotrajna neispavanost može uzrokovati: Visoki krvni tlak. Poremećaje koncentracije i pamćenja. Smanjenu sposobnost ravnoteže. Veći rizik od srčanih bolesti.

Iako je Gardnerov eksperiment ostao zapisan u povijesti, znanstvenici danas znaju koliko je san ključan za mentalno i fizičko zdravlje.

Eksperiment koji je promijenio znanost o snu

Randy Gardner i Bruce McAllister možda su započeli svoj eksperiment kao školski projekt, no njihov pothvat otvorio je vrata daljnjim istraživanjima o deprivaciji sna.

Gardner je svojim rekordom ušao u povijest, no posljedice koje je osjetio godinama kasnije služe kao podsjetnik koliko je san važan za naše zdravlje.

Stoga, sljedeći put kad razmislite o "all-nighteru" zbog posla, ispita ili zabave, sjetite se Randyja Gardnera – i odaberite zdrav san. 🛌💤