Danas je gotovo nemoguće zamisliti Trogir bez Čiova. Dva su otoka toliko blizu da ih dijeli tek nekoliko zamaha plivanja, a preko starog mosta potrebno je napraviti tek stotinjak koraka kako bi se s jedne obale stiglo na drugu.

S trogirske obale Čiovo izgleda poput prirodnog nastavka grada. Granica između Trogira i otoka toliko je neprimjetna da strani posjetitelji ponekad ni ne shvate da su prešli na drugi otok. Kuće se penju uz padine, uz obalu se nižu apartmani, plaže i restorani, a mostovima svakodnevno prolaze stanovnici, turisti i automobili.

Ipak, Čiovo je nekoć izgledalo potpuno drukčije. Postojalo je vrijeme kada običnim ljudima ondje nije bilo dopušteno živjeti. Stoljećima je otok bio vrlo rijetko naseljen, a među rijetkima koji su na njemu pronalazili utočište bili su pustinjaci, prognanici i gubavci.

Odluka iz 1372. godine promijenila je sudbinu otoka

Prema povijesnim podacima, trogirske su vlasti 1372. godine donijele odluku kojom je boravak na Čiovu bio dopušten samo pustinjacima i gubavcima.

Pustinjaci su utočište pronalazili u blizini malih i osamljenih crkava, dok je uz crkvu svetog Lazara na otoku osnovana kolonija za oboljele od gube. Kasnije su ondje izgrađene i posebne kuće namijenjene bolesnicima.

Čiovo je tako stoljećima imalo ulogu svojevrsnog izdvojenog prostora izvan svakodnevnog života Trogira, premda se grad nalazio gotovo nadohvat ruke.

No priča o njegovoj izoliranosti seže još dalje u prošlost.

Otok se spominje i kao mjesto izgnanstva u rimsko doba

Čiovo se kao mjesto izgnanstva spominje još u rimsko doba. Povijesni izvori povezuju ga s rimskim carem Julijanom Otpadnikom, za kojega se navodi da je ondje slao kršćanske prognanike.

S otokom je povezana i tradicija koja u priču uključuje cara Dioklecijana. Na rtu Čiovo, u blizini Slatine, i danas se nalazi lokalitet poznat kao Dioklecijanova humka. Ipak, važno je naglasiti da je povezanost tog lokaliteta s Dioklecijanom dio lokalne predaje, a ne čvrsto potvrđene povijesne činjenice.

Upravo uz tu predaju vezane su i neke od najmračnijih priča o prošlosti Čiova.

 

Legende govore o mučenju kršćana

Prema legendi, upravo su na tom području mučeni kršćani. Priča govori da su bili zatvarani u drvenog ili usijanog metalnog konja, a legenda dalje kaže da su se njihovi krici mogli čuti preko mora sve do Dioklecijanove palače u Splitu.

Takve priče dio su mračne tradicije koja se vezuje uz otok, no granicu između povijesno potvrđenih činjenica i kasnijih legendi važno je zadržati.

Čiovo je, međutim, počelo doživljavati veliku promjenu od 15. stoljeća.

Mlečani 1451. godine dopuštaju naseljavanje

Prema dostupnim informacijama, Mlečani su 1451. godine dopustili naseljavanje Čiova. Samo deset godina kasnije, 1461., u dokumentima se već spominju Žedno i Okrug.

Stanovništvo s kopna počelo je dolaziti na otok, dok se istodobno prenapučeni Trogir širio preko mora. Kako piše Putnikofer.hr, postupno su rasla i druga naselja, među kojima su Slatine, Žedno, Arbanija i Okrug, dok su trogirska predgrađa počela zauzimati sjeverozapadnu obalu Čiova.

Nekadašnje utočište pustinjaka tako se postupno pretvaralo u prostor vinograda, maslinika, ribara i malih naselja.

Od poljoprivrede i ribarstva do turizma

Velika promjena dogodila se nekoliko stoljeća poslije. Tijekom 1960-ih godina na Čiovu je počela ubrzano rasti izgradnja kuća za odmor, a taj se proces nastavio i dodatno intenzivirao tijekom desetljeća koja su slijedila.

Poljoprivreda i ribarstvo postupno su ustupali mjesto turizmu, ugostiteljstvu i trgovini. Naselja su se širila, a otok je počeo dobivati izgled kakav poznajemo danas.

Prema navedenim podacima, danas na samo 28,8 četvornih kilometara živi ukupno 8.393 stanovnika. Najveća je koncentracija stanovništva na sjeverozapadnom dijelu otoka, zbog čega se Čiovo ubraja među najgušće naseljene hrvatske otoke.

Takva gustoća stanovništva gotovo je potpuna suprotnost njegovoj srednjovjekovnoj prošlosti, kada je na otoku bilo vrlo malo stanovnika i kada običnim ljudima naseljavanje nije bilo dopušteno.

Čak 47 kilometara obale skriva brojne plaže i uvale

Današnje Čiovo mnogima na prvi pogled ne izgleda poput klasičnog dalmatinskog otoka. Trogir se praktički nastavlja na njega, Okrug Gornji gotovo se stopio s okolnim naseljima, a kuće i apartmani zauzeli su velik dio nekadašnjih poljoprivrednih padina.

Ipak, otok ima ono zbog čega posjetitelji dolaze na hrvatsku obalu – dugu obalu, brojne plaže, uvale i mjesta za kupanje.

Čiovo ima gotovo 47 kilometara obale, a velik dio naseljenog priobalnog područja pretvoren je u gotovo neprekinut niz plaža, manjih uvala i kupališta.

To je osobito izraženo na potezu od Mastrinke preko Arbanije do Slatina te duž obale Okruga. Zbog toga se na mnogim mjestima uz obalu može pronaći pogodno mjesto za kupanje, dok će oni koji se odluče malo više istraživati otok moći pronaći i skrivenije plaže te uživati u čistom moru.

Čiovo je puno više od mosta koji ga povezuje s Trogirem

O Čiovu se u javnosti često govori zbog njegova položaja uz Trogir i mostova koji povezuju otok s kopnom i gradom. Zbog njegove snažne povezanosti s urbanim prostorom ponekad se zaboravlja da Čiovo ima i vlastitu, neobičnu priču.

O njegovoj prirodnoj ljepoti i autentičnom načinu života na pojedinim dijelovima otoka govori se manje nego što bi se očekivalo. A riječ je o mjestu koje istodobno ima neobičnu i mračnu povijest, status otoka čija je jedna od najpoznatijih karakteristika upravo povezanost mostom s Trogirem te činjenicu da je danas među najgušće naseljenim hrvatskim otocima.

Od prostora na kojem su nekoć utočište pronalazili pustinjaci i gubavci do otoka prepunog kuća, restorana, plaža i turista prošlo je više stoljeća.

Danas Čiovo bilježi stotine tisuća turističkih noćenja godišnje. Sama činjenica da tolik broj posjetitelja iz godine u godinu bira upravo ovaj otok dovoljno govori o tome koliko se njegova uloga kroz stoljeća promijenila.

Čiovo tako danas predstavlja gotovo nevjerojatan spoj prošlosti i sadašnjosti: otok koji je nekoć služio kao izolirano mjesto za prognanike i oboljele, a danas je gusto naseljen i turistički vrlo posjećen dio dalmatinske obale.