Kada se prije dvije godine iz Stuttgarta vratio u svoje selo u Bosni i Hercegovini, 36-godišnji gastarbajter nije očekivao da će ga dočekati – podsmijeh. Iako u Njemačkoj živi već 16 godina, u rodnom kraju ima roditeljsku kuću, no odlučio je kupiti još jednu nekretninu u susjedstvu, onu koja se prodavala i kojoj je bila potrebna temeljita obnova.

Kako je ispričao za Fenix magazin, želio je u svom selu imati nešto što je isključivo njegovo.

„Želio sam da u svom selu imam nešto svoje. Osim toga, kuća nije imala veliku vrijednost, ali joj je bilo potrebno renoviranje“, rekao je.

Plan je bio jasan. Uzeo je dulji godišnji odmor i namjeravao u Bosni ostati znatno duže nego inače kako bi pokrenuo i dovršio radove. No problemi su počeli i prije nego što je renovacija uopće započela.

“Majstora nema, a oni koji rade mogu tražiti cijenu kakvu žele”

Najveća prepreka, kaže, bio je nedostatak radne snage. „Imao sam plan što sve treba napraviti. Uzeo sam i dulji odmor i planirao da u Bosni ostanem dulje nego inače. Problem je nastao kada sam počeo tražiti majstore“, ispričao je, pa dodao:

„Jednostavno ih nema, a oni koji rade su zauzeti. Da biste došli na red, mogu proći i mjeseci. Jedan majstor mi je rekao da može odrediti cijenu kakvu god želi, jer ljudi nemaju izbora. On je jedini u krugu od 100 kilometara koji radi taj posao.“

Iako, kako tvrdi, novac nije bio problem te je nudio dobru dnevnicu, radnike nije uspio pronaći. Mlađi su, kaže, otišli raditi na primorje, dok neki jednostavno ne žele raditi jer smatraju da je netko tko dolazi iz Njemačke “pun novca”, pa im je svaka ponuda premala.

Podsmijeh u selu jer je odlučio raditi sam

Suočen s nedostatkom radnika, odlučio je sam započeti ono što zna i može napraviti. Upravo tada uslijedilo je novo razočaranje.

„Novac nije bio problem, ponudio sam dobru dnevnicu. Ali mlađi su se razbježali po primorju, a neki jednostavno neće raditi jer misle da si, ako si došao iz Njemačke, pun para, pa im je sve malo. A kada sam počeo raditi, pojedine komšije su mi se počele podsmjehivati.“

U seoskom kafiću, tvrdi, zbijale su se šale na njegov račun.

„Govorili su kako sam škrt pa sve radim sam. Nisam škrt, samo ne mogu pronaći radnika koji će raditi, a da ne pravi pauzu svakih pola sata zbog piva. Ne mogu dopustiti da renoviranje traje dvije godine, kada sve može biti gotovo za nekoliko mjeseci.“

“Nitko ne želi raditi, svi žele na fakultet”

Najviše ga je, kaže, pogodila reakcija dijela mještana i, kako tvrdi, promjena radnih navika.

„Ljudi kao da nisu navikli na rad. Mladima je najlakše reći da se neće ubijati od posla za dnevnicu od 50 do 60 eura. A gdje će danas to zaraditi? Jednostavno, nitko ne želi raditi. Zanati nikoga ne zanimaju, svi žele na fakultet.“

Tvrdi i da mladi koji su završili fakultete tijekom ljeta ne žele raditi ni poslove čišćenja jer im je to, kako navodi, “ispod časti”.

„Radije će sjediti kod kuće na teret roditelja i čekati odgovarajuću poslovnu priliku. Ne razumijem to. Kada sam došao u Njemačku, radio sam sve i svašta, a danas imam svoju tvrtku“, zaključio je za Fenix magazin.

Povratak koji je otvorio brojna pitanja

Njegova priča, iako osobna, otvara šire pitanje nedostatka radne snage u manjim sredinama Bosne i Hercegovine, ali i promjene odnosa prema fizičkom radu i obrtničkim zanimanjima. Ono što je započelo kao želja da u rodnom selu stvori vlastiti dom pretvorilo se u iskustvo koje ga je, kako priznaje, duboko razočaralo.

Unatoč svemu, radove je nastavio sam, uvjeren da se uz trud i organizaciju kuća može obnoviti u nekoliko mjeseci, a ne razvlačiti godinama.