Povijest Balkana prepuna je kontroverzi i rasprava, no jedno pitanje ne prestaje intrigirati javnost: jesu li mnogi Hrvati zapravo Srbi koji su tijekom stoljeća prihvatili katoličanstvo? Povjesničari i istraživači, od ruskih putopisaca do suvremenih autora, iznosili su šokantne brojke i tvrdnje koje otvaraju stare rane i potiču nove polemike.

Balkan kao „bure baruta“ povijesti

Balkan se nerijetko opisuje kao „bure baruta“, a povijest naroda koji ga nastanjuju svjedoči o brojnim sukobima, raspravama i neizvjesnim identitetima. Posebno je intrigantna tema porijekla Srba i Hrvata, njihove sličnosti i povezanosti, ali i genetske te povijesne podudarnosti.

Ovim pitanjem bavio se i ruski znanstvenik i putopisac Aleksandar Giljferding, koji je sredinom 19. stoljeća boravio u Bosni. U svojim je zapisima isticao jasne razlike u identitetskom doživljaju između pravoslavnih Srba i katoličkih vjernika. „Srbin pravoslavni, gdje god živio: u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Ugarskoj, Srpskoj kneževini, ima pored Crkve jednu veliku otadžbinu: Srpsku zemlju“, pisao je Giljferding, dok je naglašavao da Srbin katolik negira srpsko nasljeđe i poistovjećuje se s užom zavičajnom pripadnošću, poput Bosanca, Dalmatinca ili Slavonca.

Dr. Vladimir Umeljić: proces pokatoličavanja i „prelijevanja“ identiteta

Pitanjem zajedničkog porijekla Srba i Hrvata detaljno se bavio i povjesničar dr. Vladimir Umeljić, autor knjige Balkanski gambit Vatikana. U intervjuu za portal Koreni iznio je podatke iz svojih istraživanja, tvrdeći kako se između 1846. i 1941. broj Srba zapadno od Drine smanjio za oko dva milijuna, dok se broj Hrvata povećao za gotovo isti iznos.

Umeljić zaključuje da se ne radi o prirodnim demografskim procesima nataliteta i mortaliteta, niti o masovnim migracijama, već o specifičnom procesu identitetskog „prelijevanja“ – odnosno masovnom prelasku Srba u katoličanstvo i postupnom poistovjećivanju s Hrvatima. Taj proces uspoređuje s principom „spojenih posuda“ i „strme ravni“, koji je u konačnici rezultirao znatnim povećanjem hrvatske populacije.

Povijesne karte i šokantne brojke

Prema detaljnoj etnografskoj karti Austrijske carevine iz 1846., na tadašnjem području bilo je 813.300 Hrvata i čak 2.624.000 Srba, dok su Slovenci s više od milijun ljudi brojčano nadmašivali Hrvate. Karta jasno razdvaja Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, pri čemu su hrvatska staništa bila ograničena na područje oko Zagreba.

Umeljić naglašava i da su prema tadašnjoj klasifikaciji Hrvati i Slovenci smatrani podskupinama „Iliro-Srba“, što je odražavalo stajališta tadašnje njemačke znanosti, koja je pojam „ilirizma“ vezivala za srpski narod.

Pokatoličavanje kroz stoljeća

U svojoj studiji Umeljić detaljno opisuje proces pokatoličavanja Srba u Slavoniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Dubrovniku i Hrvatskoj, od Velike šizme pa do modernog doba. Naglašava da se najčešće provodilo agresivnim „misionarenjem“, a posebno efikasnom metodom pokazalo se prevođenje vladara u rimokatoličku vjeru. Tako su ban Bosne Stjepan II. Kotromanić, Tvrtko I. i Stefan Vukčić Kosača nakon konverzije proglašavani Hrvatima u hrvatskoj historiografiji.

Umeljić ovakav način tumačenja naziva apsurdnim, uspoređujući ga s mogućnošću da bi se vizantijski car Konstantin Veliki proglasio Srbinom samo zato što je rođen u Nišu, ili da bi Marca Pola nazivali Hrvatom jer je rođen na Korčuli.

Kontroverze koje i dalje izazivaju rasprave

Ove tvrdnje otvaraju osjetljiva pitanja nacionalnog identiteta i povijesti Balkana. Dok jedni smatraju da se radi o znanstveno potkrijepljenim istraživanjima, drugi ih vide kao revizionizam i opasno miješanje povijesti s ideologijom. Ipak, brojke i povijesni zapisi koje iznose istraživači poput Umeljića i Giljferdinga ne prestaju intrigirati javnost i poticati rasprave koje se nastavljaju i danas.