U mnogim stvarima u životu, odajem dojam žene s čvrstim, kamenim stavovima koja gleda ravno ispred sebe i ne doživljava puno druge ljude i njihove ideje. Barem takav dojam ostavljam onima koji me zapravo uopće ne poznaju ili samo misle da nešto o meni znaju, jer su nekad i negdje naletjeli na neku moju kolumnu ili Facebook post. No, stvar je zapravo takva da sam poprilično flegma. A kad si flegma ne uzrujavaš se oko mase stvari oko kojih drugi lude, šize i biju bitke (barem one virtualne, statusima i komentarima koji idu u nedogled.)

Tako zapravo sve do sada, nisam osobito obraćala neku ozbiljniju pažnju na klečavce ili molitelje, kako god vam draže. To su oni stričeki iz inicijative "Muževni budite" oko kojih se vode velike bitke u online bespućima i koji svake prve subote u mjesecu podižu prašinu, dižu tlak feministkinjama i pune novinske stupce, jer kleče na glavnom Zagrebačkom trgu i mole.

Ako za njih niste čuli, što nekako ne vjerujem, ali eto ipak, mjere radi, moram vam reći kako oni kažu da mole za neke dobrodušne nakane, poput:

"za domovinu, mir i obraćenje hrvatskog naroda,
za muškarce – da postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru,
za život u predbračnoj čistoći, za čednost u odijevanju i ponašanju te za obnovu katoličkih brakova,
za prestanak pobačaja i otvorenost bračnih parova životu,
za autentične i beskompromisne crkvene pastire i nova duhovna zvanja,
za duše u čistilištu,
za osobne nakane."

Tako barem piše na njihovom službenom webu.

Voljela bih vam reći jesu li oni udruga, grupacija ili nešto treće, međutim nigdje to na njihovim stranicama nisam pronašla, a zbilja sam se trudila.

Dakle, za razliku od svih onih koji ih samo napadaju jer im se od njihovih molitvi diže kosa na glavi, ekšli sam se potrudila malo istražiti što to oni točno rade i zagovaraju. I ne bojte se, ako ste pomislili da će ovo biti tekst u kojima ih podržavam i zagovaram, možete slobodno odahnuti, jer nisu te sreće.

Općenito, to što mole i imaju svoje životne stavove mene uopće ne tangira puno. Ni kao tinejdžerici nisu mi mama i tata, kao jedini relevantni ljudi u mom tadašnjem mlađahnom životu mogli zabraniti kako ću se odijevati i šminkati, pa mi to sada, kao odrasloj realiziranoj ženi, još manje mogu neki tipovi koje uopće ne poznajem niti su mi bitni, ali sam zapravo fascinirana što smatraju da mogu utjecati na nekog.

Fascinirana sam što se njima svi naši društveni problemi svode pod isti nazivnik, tj. ime, ili subjekt, tj. objekt (kako vam draže, ovisno s čime vi rezonirate a ja stvarno ne bih voljela baš nikoga uvrijediti ovim tekstom, jer je ideja iza njega propitkivanje svih nas kao društva) ukratko - žena, i njen položaj u društvu, i što smatraju da će sve u našem društvu biti super ako se žene počnu čednije oblačiti, a muškarci opet postanu neosporni autoriteti svuda. I doma i na poslu i u birtiji i u lokalnom fudbal klubu.

No, reality check. Sve i kad bi se to dogodilo, u našem društvu sve bi ostalo zapravo isto. Ne bi bilo bolje, bilo bi samo gore. Da, žene bi možda bile manje glasne, manje svoje i više zakopčane, ali živjeli bismo isto kao što živimo. Cijene bi i dalje bile preogromne, a plaće premale. Mnogi ljudi bi i dalje živjeli na ivici siromaštva, a lopovi bi i dalje pljačkali. U domovima bi i dalje bilo more napuštene, nezbrinute djece.

Žene bi i dalje dobivale batine, bile žrtve obiteljskog nasilja i bile prisiljene rađati jer je "pobačaj grijeh", a feministkinje bi se i dalje borile za ženska prava. Pobačaja bi i dalje bilo, samo bi se provodili u nehumanim uvjetima i žene bi gubile život zbog raznih šarlatana koji bi to izvodili u podrumima i tajnim sobicama. Podlijegale bi infekcijama ili bi ostale neplodne nakon tih nestručnih tretmana.

Je li to zaista svijet kakvog želite i za kakvog ste spremni klečati? Hmm, mislim da to nikad nitko nekim ljudima nije prezentirao tako, nikad nisu stvari pogledali malo s lijeva ili malo s desna da bi vidjeli kako postoji šira slika.

I ako bi mi sad rekli da sve to može spriječiti čednost, tj. život u celibatu prije braka, onda bih se morala nasmijati, jer živimo u eri kada seks prodaje sve, a čednosti nije bilo ni u srednjem vijeku, tako da...

Oni koji vole isti spol i dalje bi voljeli isti spol, samo bi to morali skrivati još malo više no što to rade sada. Iako moram priznati da mi je osobno tužno da itko, ma koga god volio, to mora skrivati, jer moj um ne može shvatiti kako ljubav može biti pogrešna?

Možda je to zato što sam žena. Trebala bih poslati upit inicijativi "Muževni budite" da mi oni to objasne iz svoje "zdrave" perspektive.

Svijet bi bio i dalje jedno tužno, sjebano, nasilno mjesto u kojem uvijek netko pati. Pa sve te ideologije i izigravanje superheroja koji misle da molitvom i uvjeravanjem nekog u svoje dogme, može išta promijeniti je jedna velika, fino upakirana laž, u koju su naivno povjerovali.

Ako samo malo bacimo pogled unazad, u ikoji dio ljudske povijesti, pronaći ćemo milijune ideja, milijune lažnih spasitelja i milijune dogmi u kojima je netko propovijedao "bolji svijet" i "bolji život" a iza sebe ostavio krvavi trag nevinih žrtava.

Često su te žrtve najviše bile žene i djeca.

Tisuće i tisuće glasova zamrlo je u noći, jer nitko nije čuo njihov nijemi krik. Nisu imale te žene i ta djeca pravo na glasni, puni krik.

Danas, ja ovdje vrištim na sav glas. Zahvalna tisućama žena prije mene što su se borile za to da mogu glasno kriknuti i reći glasno i jasno NE, svemu s čime ne rezoniram.

To što će netko klečati da bi utišao moj glas, samo će me navesti da kriknem još glasnije.

Kriknut ću u ime svih žena koje pate, koje su potlačene, koje primaju udarce, kojima netko brani da žive dostojanstven život. U ime svakog napuštenog djeteta, kojeg se majka odrekla jer ga nije mogla prehraniti a otac napustio, jer eto njega nije bilo briga što je negdje ostavio neku trudnu ženu. Trudnoća je ionako njen problem zar ne?

Kriknut ću i u ime svakog obespravljenog muškarca, svakog koji je trpio ili trpi nepravdu i nasilje i poniženje, jer kao osoba nemam potrebu vladati nad nikim, niti ikoga umanjivati.

Neće me doći snimati kamere i neću se pozivati na vjeru i religiju kao nekakva moralna uporišta za svoje stavove, ali ću se pouzdati u zdravu pamet mnogih koji nadam se žive oko nas i njihovu potporu ako mi ista zatreba da pomažemo svakom čovjeku u potrebi.

Jer po meni, moralan čovjek, ma u što god da vjerovao, ako u sebi ima trunku istinske dobrote i humanosti, pomoći će svakome u potrebi. I nikoga neće ugnjetavati i nikome neće nametati svoje stavove i nikoga neće osuđivati.

Iako su nakane onih koji kleče i mole, možda plemenite, jer oni možda istinski vjeruju da tako čine dobro, meni, kao neutralnom promatraču kojem su direktno upućene govore, da sam manjkava kao žena i kao osoba, ako raspustim kosu, odjenem košulju koja je raskopčana i tajice u kojima mi je udobno ali se u njima naziru moje obline.

Manjkava sam, zla i grešna, ako stavim crveni ruž i glasno se smijem i ako mi muškarac ne predstavlja ultimativni autoritet, već samo osobu muškog spola.

Manjkava sam ako se zaljubim i poljubim i spavam s nekim prije braka ili ako se ne udam i ne rodim.

Manjkava sam ako me netko siluje, jer sam ga izazivala. I manjkava sam ako odbijem roditi dijete silovatelja.

Manjkava sam i grešna sam, a on jadan ništa nije kriv, jer ja sam samo Eva koja ga je jadnog i nevinog zavela.

Manjkavi su samo ti stavovi, ali ako netko ima potrebu moliti za mene čednu, neka moli. Samo neka ide u Crkvu ili neka moli doma u svojoj sobi. Ako mu je zaista do molitve. Tada ću mu možda i vjerovati u plemenitost njegovih molitvi.

Ovako, meni kao ženi kojoj je to upućeno, izgleda to samo kao fino konstruirani performans. Performans u koji ne vjerujem i koji me ne može ni impresionirati ni zastrašiti, jer ja ću uvijek biti tko jesam i uvijek ću sama birati svoj put.  A ako se kao u Sluškinjinoj priči, istjera ideja "under his Eye", o pokornoj ženi, onda ću samo biti žena u nekoj drugoj zemlji svijeta. Otići ću, kao što su mnoge žene već otišle iz ove naše lijepe ali u mnogim stvarima jako ne lijepe zemlje. U neki svijet gdje je ženi dozvoljeno da bude žena i gdje nitko ne razmišlja o tome da joj zabrani nositi tajice ili kupiti kontracepcijske pilule. U neku zemlju gdje je normalno da žena bude žena, da nosi ruž koji želi, suknju koju želi i odlučuje sama o svom tijelu. U neku zemlju gdje je čovjek, a ne neki sporedni lik u igrokazu raznih struja i njihovih sitnih interesa.

U svakom slučaju neću se mijenjati. A to je poruka koja je mnogo veća, glasnija i jasnija od one koju šalju klečavci.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Klik.hr-a.

---------------

Marija Klasiček, svestrana je i nagrađivana umjetnica koja se vrlo mlada počela baviti pisanjem, ali i glazbom. Kao autor osvojila je mnogobrojne spisateljske i glazbene nagrade od kojih možemo izdvojiti nagradu Hrvatskog društva skladatelja za najljepši tekst na Zagrebfestu 2008. godine. Marija je vlasnica medijske i marketing agencije Lion Media te izvršna urednica portala Aboutmen.hr & Amazonke.com. Autorica je triju književnih uspješnica, Po rubovima duše; te Duologije Beskraj: Tama i Svjetlo, s tematikom muško ženskih odnosa za koju godinama specijalizirala. Ova svestrana umjetnica u medijima je više od 10 godina i objavila je više od 1000 kolumni, stručnih tekstova i književnih recenzija, te napisala mnogobrojne skladbe.