Njihove objave redovito izazivaju burne reakcije građana, posebno kada se otkrije koliko pojedini proizvodi putuju do hrvatskih polica iako bi se mogli proizvoditi lokalno.

Upravo su sada upozorili na još jedan primjer koji je mnoge razljutio – u trgovinama Lidla prodaje se luk iz Senegala, zemlje udaljene tisućama kilometara od Hrvatske.

Iz Halo, inspektore poručuju kako nema nikakvog smisla da luk prelazi više od 6000 kilometara do Hrvatske, umjesto da se proizvodi i prodaje domaći luk hrvatskih proizvođača.

Zašto se to ne može raditi u Hrvatskoj?

Oni su na Facebooku objavili: "NA HRVATSKIM POLICAMA LUK IZ – SENEGALA!

Ovo je priča o još jednom apsurdu na hrvatskim policama ili kako je crveni luk proputovao 6000 kilometara i dva kontinenta da bi završio u našem domaćem loncu…

Dok domaća poljoprivreda grca u problemima, a službena se europska politika kune u "zelenu tranziciju" i smanjenje ugljičnog otiska, u domaćim trgovačkim lancima svjedočimo školskom primjeru globalnog ekonomskog ludila.

Naime, Zagrepčanin je kupio vrećicu luka na kojoj iščitavamo kako je zemlja podrijetla Senegal, pakirano je u Španjolskoj, a uvezeno u Hrvatsku.

Zato smo istražili pozadinu ovog svojevrsnog „trgovačko-logističkog trilera“ koji je ovog tjedna šokirao hrvatske potrošače.

KAKO JE AFRIČKA „KAPULA“ POSTALA ŠPANJOSKI „DULCE“

Priča počinje ovog proljeća, dok se hrvatska polja tek bude i zelene, na police Lidla stiže crveni luk s oznakom "Dulce" (slatki luk). Na prvi pogled, riječ je o uobičajenom uvoznom artiklu koji privlači kupce blagim okusom koji "ne izaziva suze". No, pogled na deklaraciju otkriva priču koja zvuči kao vic, ali je zapravo gorka realnost naše prehrambene (ne)ovisnosti", počeli su objavu.

Odvjetnik otkrio što nikada ne smijete reći kada vas zaustavi policija

Uzbudljiv put luka do Hrvatske

"Ova glavica luka proživjela je uzbudljiviji život od prosječnog turista. Izvađena je iz zemlje u afričkom Senegalu, u obalnoj regiji Niayes. Potom je ukrcana na prekooceanski brod i poslana u španjolsku Valenciju gdje je tamošnja specijalizirana za luk veleprodajna tvrtka Ruescas Export S.L., očistila, kalibrirala,i taj senegalski luk stavila u kašete ili prepoznatljive mrežice i na nju nalijepila etiketu. Nakon toga, luk ponovno „sjeda“ u transport – ovaj put u kamion-hladnjaču – i vozi još 2000 kilometara npr. do distributivnog centra u okolici Zagreba.

Ukupna bilanca? Više od 6000 kilometara transporta, dva kontinenta, tri države (ne računajući one preko koje se vozio kamion) – i konačna cijena na Lidlovoj polici od 2,19 eura za kilogram.

Pitate se: Zašto jedemo afrički luk pokraj žive nam Doline Neretve, Podravine i idealnih Ravnih kotara?

ZNANOST JE JASNA: IMAMO IDEALNO TLO, ALI NEMAMO LOGISTIKU

Pedolozi i profesori s Agronomskog fakulteta u Zagrebu već godinama ponavljaju istu stvar: Hrvatska ima savršene mikro-lokacije za uzgoj upravo ovakvog, vrhunskog slatkog luka. Pjeskovita tla Podravine ("Podravski pijesci") ili polja Ravnih kotara i Doline Neretve prirodno su siromašni sumporom. Upravo je nizak udio sumpora ključan faktor koji luku oduzima ljutinu i daje mu tu slavnu, blagu "Dulce" notu. Uz to, Ravni kotari bilježe preko 2500 sunčanih sati godišnje – potencijal kakvim se malo tko u Europi može pohvaliti.

No, potencijal ne rađa na policama. Problem hrvatske poljoprivrede nije nedostatak sunca ni kvaliteta zemlje. Problem je kroničan nedostatak osnovne infrastrukture – hladnjača i sušara.

Hrvatski OPG-ovci proizvedu sasvim dovoljno bazičnog luka tijekom ljeta. No, budući da nemamo skladišta s kontroliranom atmosferom u kojima bi taj luk mogao prezimiti, domaći proizvođači prisiljeni su rasprodati sav urod u kolovozu i rujnu po smiješnim, podcijenjenim cijenama. Do siječnja domaće zalihe propadnu ili se potroše, a u veljači i ožujku na scenu stupaju globalne burze hrane.

Pitanje koje s pravom možemo postaviti: Jesmo li kao EU ekološki licemjerni, a zapravo sve više ekonomski nemoćni?

EKOLOŠKO LICEMJERJE PODRŽANO TRGOVAČKOM POHLEPOM

Ovaj slučaj savršeno prokazuje i licemjerje modernih europskih ekoloških narativa. Dok se na razini Europske unije donose rigorozne regulative o smanjenju stakleničkih plinova, ekonomski je model posložen tako da je trgovačkim lancima i dalje jeftinije paliti stotine litara dizela i brodskog goriva kako bi dopremili bazično povrće iz Afrike preko Španjolske, nego organizirati, povezati i platiti domaće farmere", dodaju.

Apsurd i opasnost

"Trgovački divovi ne kupuju na vrećice; oni traže stotine tona ujednačene robe svakog tjedna u godini. Niti jedna hrvatska zadruga (ako uopće funkcioniraju) ne može osigurati taj volumen u rano proljeće. I zato, dok podravska, slavonska i dalmatinska polja stoje neiskorištena, hrvatski građani u svojim varivima i salatama dinstaju – senegalski luk.

Ova deklaracija s police nije samo popis sastojaka i podrijetla. Ona je dijagnoza sustava u kojem je lakše uvesti hranu s ruba pustinje Sahare nego izgraditi jednu funkcionalnu hladnjaču u zaleđu Zadra ili dolini Neretve. Dok se to ne promijeni, ostat ćemo samo nijemi promatrači na repu globalnog lanca prehrane, nadajući se da u Africi neće zavladati suša – jer bi nam tada i običan luk mogao postati luksuz.

Vrtlari otkrili kako prepoznati rajčicu prepunu kemije: 'Mnogi uzimaju baš te'

S JEDNE STRANE APSURD, S DRUGE STRANE OPASNOST

To potvrđuje i dr. sc. Marko Kovač, neovisni agrarni analitičar iz Valencie koji kaže: „Uvoz luka iz Senegala preko španjolskih posrednika ogoljuje sustavni problem ne samo hrvatske već i europske poljoprivredne politike. Trgovački lanci poput Lidla nisu humanitarne ustanove; oni kupuju tamo gdje je roba standardizirana, jeftina i dostupna u golemim količinama 365 dana u godini. Španjolski distributeri poput tvrtke Ruescas Export imaju ugovore s afričkim mega proizvodnjama i vrhunsku tehnologiju dorade u EU. S druge strane, hrvatsko je povrtlarstvo rascjepkano, bez funkcionalnih proizvođačkih organizacija i zadruga koje bi mogle jamčiti stotine tona ujednačenog luka u rano proljeće. I dok god potičemo samo sirovinu, a (u usporedbi s EU, posebice talijanskim i španjolskim mega proizvođačkim organizacijama) hrvatski mali proizvođači ignoriraju udruživanje, a regionalne uprave izgradnju hladnjača, odnosno sušara i digitalizirane sustave navodnjavanja, jest ćemo povrće s drugog kraja svijeta. I to je s jedne strane apsurd, a s druge strane i opasnost europskog i hrvatskog stola.“", zaključili su.