Davne 1960. godine skupina istraživača razvila je matematičku jednadžbu kojom je pokušala predvidjeti kraj svijeta. Prema njihovim izračunima, čovječanstvo bi imalo još samo 308 dana života, a dan pogubnog završetka padao bi u petak, 13. studenoga.

Autori nesvakidašnjeg predviđanja bili su pesimistični znanstvenici sa Sveučilišta Illinois: Heinz von Foerster, Patricia M. Mora i Lawrence W. Amiot. Za razliku od proroka poput Babe Vange, koja je smatrala da bi rat s Marsom mogao uništiti Zemlju, ili Nostradamusa koji je predviđao da će planet progutati asteroid, ova je skupina istraživača vjerovala u sasvim drugačiji scenarij.

“Neće umrijeti od gladi, nego će biti zgnječeni”

Analizirajući razvoj ljudske vrste, istraživači su se fokusirali na trend globalnog rasta populacije. U svojem radu napisali su: “Tako možemo s popriličnom sigurnošću zaključiti da će načelo ‘adekvatne tehnologije’, koje je vrijedilo više od stotinu generacija, vrijediti i za najmanje tri sljedeće.”

Znanstvenici su dodali kako nema potrebe za daljnjim ekstrapolacijama, jer će “naši pra-praunuci” izbjeći smrt od gladi, ali će “biti zgnječeni do smrti”. Time su željeli istaći da opasnost ne dolazi iz nedostatka hrane, nego iz prenapučenosti.

Kako je demografija postala temelj za apokalipsu

Autori studije pratili su rast svjetske populacije unatrag 2.000 godina i primijetili da se stopa rasta ubrzava. Globalna populacija je, primjerice, gotovo udvostručena u samo 60 godina – s 1,6 milijardi stanovnika 1900. na tri milijarde 1960., i to unatoč razaranjima dvaju svjetskih ratova.

Znanstvenici su smatrali da je tehnološki napredak kroz povijest omogućio održavanje sve veće populacije, no predvidjeli su da taj trend neće moći trajati vječno. Upozorili su kako “povećana gustoća stanovništva može u mnogim situacijama smanjiti vjerojatnost opstanka pojedinca” te da bi ljudi mogli “voditi borbu za opstanak u ograničenom okolišu”.

Kada su primijenili svoju jednadžbu na današnje trendove, matematički model je pokazao da bi populacija teoretski dosegnula beskonačnost 13. studenoga 2026. godine, što je označeno kao trenutak “kraja”.

Zašto se svijet ipak neće završiti 2026.

Iako je njihova apokaliptična referenca s vremenskim odmakom djelovala pretjerano, istraživači su isticali kako rast populacije ne može trajati unedogled te su izrazili nadu da će “u nekom trenutku, na neki način, nešto zaustaviti ovu utrku prema samouništenju”.

Šezdeset i šest godina kasnije postalo je jasno da kraj nije na pomolu. Danas Zemlju nastanjuje približno 8,2 milijardi ljudi, ali se stopa rasta usporava. Prema projekcijama Ujedinjenih naroda, populacija će dosegnuti vrhunac u 2080-im godinama na oko 10,3 milijardi stanovnika, da bi do 2100. pala za približno 700 milijuna. 

Usporavanje je rezultat globalnih demografskih promjena, ponajprije zbog činjenice da žene u brojnim najvećim državama imaju sve manje djece. Time je zaustavljen eksponencijalni rast koji je plašio doomsday projiciranja 1960-ih.

Nova znanstvena prognoza: Kraj života tek za milijardu godina

Ako netko želi “noviju” predikciju o sudbini planeta, vrijedi spomenuti studiju koju su nedavno proveli znanstvenici s japanskog Sveučilišta Toho u suradnji s istraživačima NASA-e. U radu pod naslovom “Budući životni vijek Zemljine oksigenirane atmosfere” istraživači su zaključili kako je sudbina života na Zemlji vezana uz životni vijek i razvoj Sunca.

Na temelju 400.000 računalnih simulacija procijenili su da će Zemlja postati nenastanjiva za otprilike 1.000.002.021 godinu. Površina planeta bit će toliko vruća da neće preživjeti niti najotporniji mikroorganizmi. U toj fazi oceani će ispariti, atmosfera će se stanjiti, a temperature će onemogućiti bilo kakav oblik života. Istovremeno, čovječanstvo je vrlo mala vjerojatnost da će opstati do tog trenutka.