Prije nego što su pametni telefoni i ravni ekrani preplavili naše domove, postojala je jedna sprava bez koje se nije moglo zamisliti kućanstvo u Jugoslaviji – TV stabilizator. Težak poput tuča, zujavi metalni aparat bio je simbol jednog vremena, tehnološki pomagač i društveni magnet koji je okupljao cijele obitelji i susjede. Kada se nedavno njegova fotografija pojavila na društvenim mrežama, generacije rođene u vrijeme Tita preplavio je val nostalgije za jednostavnijim životom i toplinom zajedničkih trenutaka.

TV stabilizator – simbol jednog doba

Dok je televizija osvajala svijet, kuća u Jugoslaviji sredinom prošlog stoljeća teško se mogla zamisliti bez TV stabilizatora. Ovaj aparat imao je ključnu ulogu – regulirao je napon struje koji je ulazio u TV prijemnik, omogućujući stabilan prijem slike. Bio je težak, metalan i bučan, često opisan kao sprava “teška kao tuč”.

No stabilizator nije bio samo tehnička nužnost – postao je magnet za obitelj, prijatelje i susjede, jer nije svatko imao televizor, a još manje stabilizator.

Nostalgija iz Sarajeva: sjećanja Nasera Husića

Priču o tim vremenima na društvenim mrežama podijelio je Naser Husić, tumač znakovnog jezika, uz fotografiju legendarnog stabilizatora. Njegova sjećanja prenosi radiosarajevo.ba:

“Bilo je to krajem sedamdesetih u Sarajevu, kada su ulice mirisale na pečeni kesten i ugalj iz dimnjaka, a zime bile oštre, s debelim snijegom preko kaldrme na Baščaršiji. Crno-bijeli televizori tada su bili pravo čudo tehnike, gotovo svetinja u svakom domu.”

U njihovoj kući na Alifakovcu, obitelj je imala stari televizor marke Iskra, prekriven čipkanim miljeom koji je heklala baka. A uz njega, nezaobilazno – teški, zujavi stabilizator.

“Deda je uvijek prije Dnevnika ili utakmice palio stabilizator. Trebalo mu je par minuta da se ‘zagreje’, a zvuk je podsjećao na tiho pevušenje starog motora. Dok smo čekali, nana je donosila kolače, a mi djeca sjedili na sagu i nestrpljivo čekali da se pojavi slika”, prisjeća se Husić.

Televizor kao ritual i zajedničko okupljanje

Slika nije uvijek bila jasna. Isprva mutna i šuštava, često se popravljala podešavanjem antene na krovu ili laganim udarcem po televizoru. Upravo su te sitnice činile iskustvo gledanja posebnim ritualom.

Komšije su se redovito okupljale jer nisu svi imali televizor. “Sjećam se susjeda Hasana koji bi donosio stolicu i sjedio kraj prozora jer je tvrdio da bolje vidi iz tog kuta”, dodaje Husić.

Kad bi počela utakmica Želje ili Sarajeva, cijela bi ulica utihnula. Čule su se samo navijačke povike i pokoja psovka kada lopta ne bi završila u mreži.

Zvuk koji i danas budi uspomene

Za mnoge, sjećanje na stabilizator nije samo tehnički detalj, već simbol topline zajedničkog života.

“Kad god prođem pored neke stare kuće na Alifakovcu, čini mi se da opet čujem tiho zujanje stabilizatora i osjećam miris pite iz nanine kuhinje”, zaključuje Husić.

TV stabilizator bio je puno više od metalne kutije – bio je simbol zajedništva, tehnološkog napretka i nostalgije za vremenima kada je televizija bila prozor u svijet. Danas, iako zastario, ostaje snažna uspomena generacija koje su odrasle u Jugoslaviji, podsjećajući da je tehnologija nekada bila jednostavnija, a život topliji.