Novi trend s hranom koji osvaja svijet krije vrlo mračnu tajnu koja će zgroziti mnoge
Ako ste tijekom 2024. godine pratili društvene mreže, teško da ste mogli izbjeći prizore golemih kroasana. Tada je takozvani XXL kroasan postao pravi internetski fenomen, a brojni influenceri i kreatori sadržaja počeli su putovati u Pariz kako bi pred kamerama pokazali koliko je taj neobično velik pekarski proizvod zapravo golem.
Kroasan XXL osmislio je poznati francuski slastičar Philippe Conticini. Njegova verzija težila je čak jedan kilogram, a najprije se pojavila u njegovim pariškim pekarnicama, prije nego što je stigla i preko La Manchea, u Philippeov kafić u Islingtonu.
Divovski kroasan pritom nije ostao usamljen.
Christophe Michalak predstavio je golemi „pain aux raisins“ težak 350 grama, Yannick Delpech osmislio je XXL „chocolatine“, dok je pariška robna kuća Galeries Lafayette ponudila veliki „pain au chocolat“, koji je u usporedbi s ostalima bio relativno skroman i težio 320 grama.
Dovoljno je bilo upisati nazive tih proizvoda u tražilicu Instagrama ili TikToka pa bi se pojavile brojne fotografije glamurozno odjevenih ljudi koji pokušavaju u usta ugurati pecivo veličine manjeg psa.
Da je publika takav sadržaj voljela, pokazuje i jedan od prvih rezultata na Instagramu. Videozapis kraći od deset sekundi imao je čak 116.000 oznaka „sviđa mi se“.
Divovski kroasan brzo je postao jučerašnja vijest
U svijetu društvenih mreža takav je trend, međutim, kratkog vijeka. Divovski kroasan pojavio se gotovo preko noći, osvojio pažnju publike i zatim jednako brzo nestao iz središta interesa.
No dok je XXL kroasan polako odlazio u zaborav, pojavio se novi kandidat za titulu najpopularnije goleme hrane.
Trag vodi u Göteborg, gdje se u najstarijoj gradskoj četvrti Haga nalaze slikovite popločene pješačke ulice, trgovine kućanskim potrepštinama, namještajem, knjigama i odjećom. Ondje se nalazi i Café Husaren, ugodno mjesto s drvenim oblogama koje se smatra začetnikom golemih švedskih cimetnih rolica poznatih kao „hagabullar“.
Cimetna rolica velika gotovo 30 centimetara
„Hagabullar“ su povećana verzija peciva duboko ukorijenjenog u švedsku svakodnevicu. Protežu se gotovo 30 centimetara od jednoga kraja do drugoga i svojim su dimenzijama savršeno prilagođene fotografiranju za Instagram.
Koliko su cimetne rolice važne u švedskoj kulturi pokazuje i podatak švedske turističke zajednice prema kojem prosječni Šveđanin godišnje pojede količinu kolača i peciva koja odgovara čak 316 cimetnih rolica.
Još je važniji običaj „fike“, odnosno vremena posvećenog kavi i slatkom ili drugom zalogaju. U mnogim švedskim radnim sredinama dvije stanke za kavu dnevno svojevrsno su nepisano pravilo.
Zato „hagabullar“ nisu tek turistička atrakcija. One su povezane s jednom od prepoznatljivih švedskih prehrambenih tradicija.
Jedna recenzija opisala ih je kao „remek-djelo i epicentar raskošne fike“, dok ih je drugi zadovoljni gost nazvao „snom i vrlo ukusnima, ali prikladnima samo za osobu s velikom glađu“.
Upravo je posljednji dio te ocjene možda i ključan.
Problem nastaje kada je hrana jednostavno prevelika
Divovska cimetna rolica može izgledati impresivno, ali veličina nije nužno jamstvo boljeg okusa.
Problem s „hagabullarima“, prema ovom iskustvu, jest to što su jednostavno preveliki. U njima ima previše tijesta i nadjeva, a premalo vanjske površine koja bi trebala dati drugačiju teksturu i okus.
Ista se kritika može primijeniti i na XXL kroasane.
Kod manjih prehrambenih proizvoda veći je omjer površine i unutrašnjosti. Kod ekstremno povećanih peciva taj se omjer mijenja pa unutrašnjost postaje dominantna. Rezultat može biti hrana koja je vizualno spektakularna, ali manje ugodna za jelo.
Naravno, goleme stvari općenito imaju određenu zabavnu privlačnost. Veliki prsti od pjene na sportskim događajima, golemi Chupa Chups lizalici koje se mogu kupiti na zračnim lukama i drugi predmeti neobičnih dimenzija privlače pažnju upravo zato što su pretjerani.
Ali kod hrane postoji dodatni problem. Ono što je kupljeno radi fotografije na kraju se mora pojesti ili baciti.
Fotografija ne pokazuje ono što ostaje na stolu
Društvene mreže prikazuju samo najbolji trenutak. Fotografija može pokazati golemu cimetnu rolicu u rukama influencera, ali ne pokazuje koliko je peciva ostalo nakon fotografiranja.
Ne vidi se ni ono što se događa nakon što kamera prestane snimati.
Prema iskustvu iz Göteborga, nepojedeni „hagabullar“ ostajali su na nekoliko napuštenih stolova u blizini. Neki su završili napušteni nakon što su ih kupili Šveđani ili turisti, fotografirali ih i zatim odbacili veći dio peciva.
Sličan je problem postojao i s XXL kroasanima. Conticinijev kilogram težak kroasan reklamira se kao proizvod dovoljan za osam osoba, ali se u stvarnosti često događa da ga kupe jedan ili dvojica influencera, fotografiraju ga, nešto pojedu i ostatak bace.
Ni pića nisu imuna na isti obrazac. U takvom sadržaju mogu završiti i gotovo pune kave koje se kupuju samo zato da bi se osoba mogla fotografirati pokraj ružičastog zida u Los Angelesu.
Kamera, međutim, ne bilježi otpad koji nastaje nakon toga.
Café Husaren ipak nije slučajni prolazni trend
Važno je naglasiti da Café Husaren nije tek mjesto koje je pokušalo iskoristiti prolaznu popularnost društvenih mreža.
Kafić goleme „hagabullar“ prodaje više od 40 godina, dakle mnogo dulje nego što postoji današnji fenomen XXL kroasana.
Ipak, prizor turista i lokalnih stanovnika koji kupuju golemo pecivo, fotografiraju ga i potom ostavljaju većinu hrane bio je razlog za žaljenje.
Upravo tu nastaje sukob između tradicionalne hrane i kulture društvenih mreža. Ono što je desetljećima dio lokalne gastronomske tradicije sada istodobno postaje i atrakcija čija se vrijednost često mjeri time koliko dobro izgleda na ekranu.
Algoritam voli sve što je ekstremno
Širi problem nije samo u velikim cimetnim rolicama ili kroasanima. Društvene mreže općenito nagrađuju sadržaj koji privlači pažnju svojom pretjeranošću.
Algoritam tako može pogodovati onome što je najveće, najraskošnije ili najodvratnije. Kao primjer ekstremnog sadržaja spominje se i videozapis „borbe s tunom“ autora Eating with Toma, kao i popularni „mukbang“ sadržaji u kojima se prikazuje pretjerano konzumiranje hrane.
Takav sadržaj osmišljen je da šokira upravo svojom ekstremnošću, pa je zbog toga istodobno idealan za viralnost i za ismijavanje.
Jedna od osoba koja je to pretvorila u vlastiti oblik sadržaja jest Juliette Moreno, kuharica školovana u Le Cordon Bleu. Njezini videozapisi u kojima ismijava takve trendove donijeli su joj više od 400.000 pratitelja na Instagramu.
U svojim je novijim uradcima napravila golemog kolačića u obliku Miniona, sufle od energetskog pića Monster, puslice u obliku štakora te hrenovke kuhane u perilici posuđa.
Njezini su videozapisi smiješni upravo zato što ideje koje već kruže Instagramom i TikTokom dovode do krajnjih mogućih granica.
Jedan od primjera je i punjenje prtljažnika automobila tiramisuom kako bi se gledateljima pokazalo nešto što je toliko pretjerano da to sami ne moraju napraviti.
Jer možda i ne bi trebali.
Hrana za fotografiju ima ozbiljniji problem od lošeg okusa
Kaže se da se jede i očima, a ne samo želucem. To je svakako točno, ali kod ove vrste sadržaja omjer kao da se potpuno promijenio.
Takva je hrana, prema kritici ovog trenda, gotovo u cijelosti napravljena za oči, dok je premalo pažnje posvećeno onome što se događa kada je treba pojesti.
U trenutku kada je cilj proizvesti fotografiju koja će zaustaviti korisnika pri listanju društvene mreže, okus, količina i razumna veličina mogu postati sekundarni.
A kada fotografija više nije potrebna, ostaje ono što kamera nije zabilježila – nepojedena hrana i otpad.
U svijetu gladi ekstremna hrana izgleda još problematičnije
Ovo pitanje dobiva dodatnu težinu kada se pogleda šira slika.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, oko 645 milijuna ljudi 2025. godine nije imalo dovoljno hrane za normalnu prehranu. Istodobno se procjenjuje da svijet proizvodi dovoljno hrane za oko dvije milijarde ljudi više nego što ih trenutačno postoji.
U takvom kontekstu posebno je teško ignorirati problem rasipanja hrane.
Dok se u dijelovima svijeta, među kojima se navode Sudan i Gaza, ljudi suočavaju s glađu, na društvenim mrežama istodobno cvjetaju sadržaji u kojima se hrana namjerno proizvodi u ekstremnim količinama kako bi izgledala što spektakularnije pred kamerom.
Zbog toga pitanje nije samo jesu li golemi kroasani ili cimetne rolice ukusni. Pitanje je i što društvene mreže potiču ljude da rade s hranom kada je njezina glavna svrha postala stvaranje viralnog sadržaja.
Možda je upravo zato vrijeme da se na neko vrijeme odmaknemo od kulture u kojoj hrana mora biti najveća, najskuplja, najekstravagantnija ili najbizarnija kako bi privukla pažnju.
Jer fotografija traje nekoliko sekundi, algoritam će je ubrzo zamijeniti novom, a hrana koja je ostala nakon snimanja više se ne može vratiti.
