Takvo je i nedavno identificirana vrsta parazitske ose s neobičnim anatomskim osobinama – svojevrsnom “zamkom” na tijelu koja podsjeća na čeljusti biljke mesožderke. Nova vrsta, nazvana Sirenobethylus charybdis, živjela je prije gotovo 100 milijuna godina, a sačuvana je u jantaru iz današnje Mjanmare.

Pri prvom susretu s jednim od sačuvanih primjeraka, danski entomolog Lars Vilhelmsen, kustos iz Prirodoslovnog muzeja u Kopenhagenu, pomislio je da se radi o zraku zarobljenom u jantaru. – “Vidjevši proširenje na vrhu abdomena, prvo sam mislio da je to samo mjehurić zraka. Nije rijetkost vidjeti ih oko fosila u jantaru,” prisjetio se Vilhelmsen. “Ali kad sam pregledao još nekoliko primjeraka i vratio se na onaj prvi, shvatio sam – to nije bio mjehurić. Bio je to dio same životinje.”

U suradnji s kolegama s Capital Normal University iz Pekinga, znanstvenici su analizirali 16 sačuvanih primjeraka. Ispostavilo se da ta neobična struktura nije samo ukras – bila je pokretna, otvarala se i zatvarala poput zamke.

– “Nazvali smo to donjim režnjem. Na nekim primjercima bio je otvoren, na drugima zatvoren. Postalo je jasno da se radilo o aktivnom dijelu tijela koji je imao funkciju hvatanja.”

Kad priroda kopira biljke

Kako objasniti ovu biološku neobičnost? Najbliži moderni paralelni primjer nije među životinjama, već među biljkama – Venerina muholovka. Ova biljka koristi specifične dlačice koje, kad se aktiviraju, zatvaraju čeljusti oko nesretnog kukca.

– “Pokušali smo pronaći analogiju među današnjim kukcima, osobito osama, ali ništa nije bilo ni približno. Da bismo razumjeli ovaj mehanizam, morali smo pogledati izvan životinjskog svijeta i inspiraciju pronaći u biljkama,” rekao je Vilhelmsen.

Znanstvenici vjeruju da Sirenobethylus charybdis nije koristila zamku za ubijanje. Umjesto toga, svojim sofisticiranim mehanizmom zarobila bi domaćina – vjerojatno drugog malog letećeg kukca – te u njega ubrizgavala svoja jaja. Domaćin bi preživio dovoljno dugo da posluži kao živa inkubatora, sve dok ga ličinke ne bi počele iznutra proždirati.

Ovakva praksa parazitoidnosti nije nepoznata: današnje kukavičke ose, na primjer, polažu jaja u gnijezda drugih vrsta osa, a izlegnute ličinke hrane se tuđim potomstvom, prenosi Indy100.

“Fosil iz noćne more”

Američki entomolog Phil Barden s Tehnološkog instituta New Jersey nazvao je ovu osicu “čudakom iz krede”. – “Unatoč milijunu danas poznatih vrsta kukaca, fosili nam stalno serviraju oblike koje nismo mogli ni zamisliti. Ovaj mehanizam je izvan svih granica poznatih prilagodbi,” rekao je Barden.

On također upozorava da, iako je hipoteza o “muholovki” vjerodostojna, i dalje ostaje u sferi nagađanja. – “Jasno je da trbušni dijelovi imaju kapacitet pokreta, a pozicija dlačica sugerira mehanizam detekcije domaćina. No moguće je i da je ta struktura služila za nešto drugo – primjerice za prepoznavanje podzemnih plijenova ili čak za prijenos mladunaca,” istaknuo je.

Dodaje i kritiku: – “Tisuće današnjih parazitoidnih osa savršeno funkcioniraju bez ovakvih trbušnih zamki. Zašto se onda ova vrsta nije jednostavno oslonila na ubod ili čeljust?”

Ova nevjerojatno dobro očuvana osa pronađena je u jantaru iz mjanmarske regije Kachin, na samoj granici s Kinom. Jantar je doniran znanstvenicima još 2016., ali njegov izvor izaziva kontroverze – jer nakon vojnog udara 2021. godine u Mjanmaru, dio znanstvene zajednice poziva na bojkot istraživanja jantara iz te regije zbog mogućeg financiranja represivnog režima.

Snimao je dokumentarac u moru, a onda mu je prišla ogromna zvijer: 'Inače ne napadaju ljude'

Za Vilhelmsena, otkriće je imalo gotovo nadrealni karakter: – “Nisam nikad vidio ništa slično. Nešto ovako nismo očekivali pronaći, nismo to ni mogli zamisliti. Dajem mu ocjenu deset od deset,” zaključio je uz osmijeh.