Kada netko tko je cijeli profesionalni i akademski život proveo unutar američkog sustava javno kaže da se djeca u Srbiji slobodnije razvijaju, da su ljudi međusobno povezaniji, a emocije iskrenije i dublje, takva tvrdnja neminovno izaziva pažnju. Za Grega Gagea, uglednog američkog neurobiologa i profesora na Sveučilištu u Michiganu, to nisu apstraktne teze niti romantična slika Balkana, nego iskustvo koje svakodnevno živi. Oženjen je Srpkinjom i već godinama snažno emotivno vezan uz život u Srbiji, gdje pažljivo promatra razlike između dviju kultura koje se često površno dijele na „razvijeni Zapad“ i „balkanski kaos“. Njegovi zaključci, kako sam priznaje, složeniji su i za mnoge Amerikance prilično neugodni.

Djetinjstvo bez stalnog nadzora i kolektivnog straha

Jedna od prvih stvari koja je Gagea iznenadila u Srbiji jest razina slobode koju djeca imaju u svakodnevnom životu. Dok se u Sjedinjenim Američkim Državama djeca često prate na svakom koraku putem aplikacija, kamera i stalnih roditeljskih provjera, u Srbiji još uvijek nije neuobičajeno da djeca sama izlaze van, igraju se u kvartu i vraćaju kući bez panike i uzbuna. Gage pritom podsjeća da službene statistike u SAD-u pokazuju kako su otmice i teške nesreće danas rjeđe nego prije nekoliko desetljeća, ali da je strah postao dominantan obrazac roditeljskog ponašanja. Taj strah, prema njegovim riječima, više govori o psihološkom stanju odraslih nego o stvarnoj razini opasnosti.

S druge strane, u Srbiji zajednica i dalje aktivno sudjeluje u odrastanju djece. Susjedi se poznaju, znaju čija su djeca vani, reagiraju kada je potrebno i stvaraju neformalnu mrežu povjerenja koja djeci daje osjećaj sigurnosti. Upravo taj kolektivni osjećaj odgovornosti, smatra Gage, u američkom društvu postupno nestaje.

Gostoprimstvo koje Amerikance ostavlja bez riječi

Amerikanci, priznaje Gage, često nisu spremni na srpski koncept gostoprimstva. U Srbiji gost nije obveza koju treba „odraditi“, nego događaj. Stol se puni do kraja, razgovori su glasni, emotivni i bez distance, a vrijeme se ne mjeri. Za nekoga tko dolazi iz kulture racionalnosti i stalnog vaganja resursa, takav pristup može djelovati pretjerano ili čak rasipnički. No Gage smatra da se iza toga krije duboko ukorijenjena vrijednost brige za druge, vrijednost koja se u američkom društvu sve češće zamjenjuje formalnom ljubaznošću bez stvarne bliskosti.

Emocije bez zadrške i život punim intenzitetom

Posebno snažan dojam na Gagea ostavlja emocionalna dubina koju primjećuje kod ljudi u Srbiji, uključujući i vlastitu suprugu. Hobiji se, kaže, ne doživljavaju kao usputna razonoda, nego kao prostor potpune posvećenosti. Bilo da je riječ o umjetnosti, sportu ili zanatu, ljudi se u Srbiji „daju do kraja“. Ta spremnost da se jednako snažno dožive i padovi i uspjesi, prema njegovu mišljenju, čini ljude življima. U Americi, gdje se često teži stalnoj stabilnosti i kontroli emocija, upravo se ta širina iskustva postupno gubi.

Obrazovanje između autoriteta i nove radoznalosti

Promatrajući obrazovni sustav u Srbiji, Gage je u početku primijetio snažnu hijerarhiju. Studenti rijetko postavljaju pitanja, a profesori se doživljavaju kao autoriteti koje nije uobičajeno javno dovoditi u pitanje. Ipak, u posljednjih nekoliko godina vidi jasne promjene, osobito u srednjim školama. Mladi postaju radoznaliji, otvoreniji za raspravu i spremniji na eksperimentiranje, što Gage smatra važnim korakom naprijed.

Njegova tvrtka, koja se bavi edukacijom u području neuronauke, surađivala je sa školama u Srbiji, donirala opremu i sudjelovala u izradi knjige prilagođene domaćim učenicima. Cilj je bio povezati znanost, kreativnost i lokalni kontekst te približiti složene znanstvene teme mladima na njima razumljiv način.

Kultura pretjerane sigurnosti u Americi

Jedna od najvećih zamjerki koje Gage upućuje suvremenoj Americi odnosi se na ono što naziva „kulturom pretjerane sigurnosti“. Obvezne kacige, stalni nadzor, digitalno praćenje djece i izbjegavanje svakog rizika, prema njegovu mišljenju, stvaraju generacije koje se teško nose s neizvjesnošću. Smatra da kontrolirani rizici, padovi i pogreške imaju ključnu ulogu u razvoju otpornosti. Kao primjer navodi i vlastito roditeljsko iskustvo, kada je njegovo dijete doživjelo ozljedu tijekom igre, bolno, ali formativno iskustvo koje se, kako kaže, ne može naučiti iz priručnika.

Tehnologija, polarizacija i kultura „otkazivanja“

Gage upozorava i na šire društvene probleme u SAD-u. Algoritmi društvenih mreža, smatra, potiču polarizaciju i kažnjavaju nijanse, dok kultura „otkazivanja“ guši otvoren dijalog, osobito u akademskim krugovima. Kao osoba na ADHD spektru, posebno ističe zabrinutost za položaj neurodiverznih ljudi. Ironija suvremenog društva, prema njegovim riječima, leži u tome što se raznolikost često promiče deklarativno, dok se u praksi marginaliziraju upravo oni koji su kroz povijest donosili najveće inovacije.

Što Amerika može naučiti od Srbije

Iako ne idealizira Srbiju i svjestan je njezinih problema, Gage jasno vidi jednu veliku prednost: snažnu zajednicu. Dok se u Americi bilježi porast usamljenosti i depresije, u Srbiji su društvene veze i dalje žive i čvrste. Njegova poruka je jednostavna, ali ozbiljna. Tehnološki napredak i savršeni sustavi nisu dovoljni ako se izgube osjećaj pripadnosti, slobode i povjerenja. Društvo koje se boji rizika i emocija, dugoročno slabi samo sebe.

Između Amerike i Srbije, zaključuje Greg Gage, ne stoji pitanje tko je bolji, nego što jedni od drugih mogu naučiti, prije nego što sloboda postane luksuz, a zajednica tek uspomena.