Robert je napustio metropolu i za 7000 eura kupio kuću u zabačenom području: Pogledajte kako čovjek živi

Nakon 15 godina provedenih u Londonu, Dublinu i Hamburgu, Rumunj Robert Joan Pop odlučio je napustiti užurbani život velikih europskih gradova i vratiti se prirodi. Kuću staru više od jednog stoljeća kupio je s namjerom da je sruši i iskoristi njezin građevinski materijal, no samo dvije noći provedene u njezinoj unutrašnjosti bile su dovoljne da promijeni odluku. Tri godine mukotrpne obnove poslije, ruševina je postala njegov dom iz snova, a ono što danas smatra najvećim bogatstvom ne može se kupiti novcem – mir.
Od europskih metropola do malog rumunjskog sela
Robert Joan Pop danas živi u selu Homorod, u rumunjskoj županiji Hunedoara, daleko od gradske vreve i užurbanog načina života na koji je godinama bio naviknut. Iza njega je gotovo 15 godina provedenih u inozemstvu, tijekom kojih je živio u Londonu, Dublinu i Hamburgu. Imao je vlastiti fotografski studio i tvrtku, dobro je zarađivao te putovao svijetom, posjećujući i velike gradove poput Moskve i Rio de Janeira.
Ipak, unatoč poslovnom uspjehu, putovanjima i mogućnostima koje mu je pružao život na Zapadu, s vremenom je sve snažnije osjećao želju za drukčijim životom. Počeo je priželjkivati mir, prirodu i svakodnevicu koja nema mnogo dodirnih točaka s užurbanim ritmom velikih gradova.
Zanimljivo je da Robert zapravo nije odrastao na selu. Djetinjstvo je proveo u stambenoj zgradi u mjestu Geoagiu-Băi, nakon čega je živio u Temišvaru, a potom otišao u inozemstvo, gdje je proveo gotovo desetljeće i pol. Povratak u rodnu Rumunjsku tako je za njega označio početak sasvim novog životnog poglavlja.
Međutim, kuća u Homorodu u početku uopće nije bila zamišljena kao njegov budući dom. Štoviše, Robert je imao potpuno drukčiji plan.
Kuću je platio 7000 eura, ali namjeravao ju je srušiti
Sve je počelo zbog potrebe za građevinskim materijalom. Robert i njegova obitelj planirali su urediti terasu u mjestu Geoagiu-Băi, u prostoru koji je nalikovao restoranu, a za taj su im projekt bili potrebni kamen i drugi materijali za gradnju.
U potrazi za odgovarajućim materijalom naišli su na više od 100 godina staro imanje u selu Homorod. Kuća je bila u iznimno lošem stanju, gotovo potpuno zapuštena i na rubu raspadanja. Ipak, odlučili su je kupiti, i to za svega 7000 eura.
Namjera je bila jednostavna: srušiti staru kuću i iskoristiti građevinski materijal za planirano uređenje terase. Nitko tada nije mogao pretpostaviti da će upravo ta ruševina postati mjesto na kojem će Robert odlučiti provesti ostatak života.
Presudan trenutak dogodio se jedne večeri kada je došao na kupljeno imanje. Umjesto da se ondje zadrži samo kratko, odlučio je prenoćiti u staroj kući.
U njezinoj unutrašnjosti nalazila se samo jedna peć. Robert je naložio vatru, donio madrac i legao spavati u objekt koji je još donedavno planirao srušiti. Dotrajali krov i dalje je pružao određenu zaštitu od kiše, a atmosfera koja ga je dočekala potpuno ga je iznenadila.
Tišina, odsutnost gradske buke i osjećaj mira ostavili su na njega snažan dojam. Nakon samo dvije noći provedene u kući donio je odluku koja je promijenila sve njegove planove. Nije je želio rušiti.
Umjesto bagera i rušenja, odabrao je obnovu. Kuća koju je kupio zbog građevinskog materijala postala je njegov novi životni projekt.
Tri godine rada s ocem i lokalnim majstorima
Pretvoriti gotovo raspadnutu građevinu u siguran i funkcionalan dom pokazalo se mnogo zahtjevnijim nego što je Robert u početku mogao očekivati. Nije bila riječ o nekoliko manjih popravaka, nego o ozbiljnoj i opsežnoj obnovi objekta koji je desetljećima odolijevao vremenu.
Kuća je bila izgrađena tradicionalnim materijalima, a zanimljivo je da zapravo nije imala klasične temelje. Kako bi se konstrukcija učvrstila i osigurala njezina stabilnost, pojedine dijelove zidova trebalo je srušiti sve do visine prozora, a zatim ih pažljivo ponovno sazidati.
Robert je tijekom cijelog procesa radio zajedno sa svojim ocem i lokalnim majstorima iz okolice. Nije se oslanjao samo na tuđu stručnost, nego je postupno učio različite zanate i sam sudjelovao u zahtjevnim restauratorskim zahvatima.
Naučio je obrađivati drvo, izrađivati različite elemente potrebne za kuću i obavljati brojne poslove koji su zahtijevali fizički napor, strpljenje i preciznost.
Obnova je trajala pune tri godine, a ukupna ulaganja na kraju su višestruko premašila početnih 7000 eura, koliko je platio za nekretninu. Ipak, Robertu očito nije bilo najvažnije koliko će ga sve zajedno stajati. Njegov je cilj bio sačuvati što veći dio izvornog izgleda starog imanja i pritom mu udahnuti novi život.
Posebnu pozornost posvetio je detaljima koji svjedoče o nekadašnjem izgledu kuće. Stara drvena ulazna vrata temeljito je obnovio, ogradu ponovno podigao, a tradicionalni podrum ostavio gotovo netaknutim.
Na ulazu se nalazi i jedan neobičan detalj koji posebno privlači pozornost: mala metalna vrata peći vješto su ugrađena izravno u drvenu kapiju.
Sačuvao je čak i stara podrumska vrata, premda kroz njih tijekom vrućih ljetnih mjeseci pomalo prolazi toplina. Umjesto da ih zamijeni novima, odlučio je poboljšati ventilaciju podruma i zadržati izvorni element.
Upravo takvi detalji pokazuju koliko mu je bilo važno očuvati karakter starog imanja, umjesto da ga pretvori u potpuno modernu kuću bez ikakve povezanosti s prošlošću.
Umjesto života u velikim gradovima, danas uzgaja vlastitu hranu
Nakon završetka najzahtjevnijih građevinskih radova Robert se posvetio uređenju okućnice i stvaranju vlastitog povrtnjaka. Život na imanju postupno je dobio sasvim novu svakodnevnu rutinu, koja se danas znatno razlikuje od one koju je vodio u Londonu, Dublinu i Hamburgu.
Počeo je uzgajati krumpir, luk, peršin, rajčice i krastavce, a pritom je pokazao i koliko mu je stalo do ponovne uporabe starih predmeta. Drvene bačve, koje bi mnogi jednostavno bacili na odlagalište otpada, sačuvao je i pretvorio u originalne posude za uzgoj biljaka.
U dvorištu je izgradio i lijepu pergolu s pogledom na povrtnjak, čime je dodatno uredio prostor u kojem danas provodi velik dio vremena. Ipak, nisu svi radovi završeni. Dio popločavanja dvorišta još uvijek čeka svoj završetak.
Robertova svakodnevica sada se vrti oko rada na imanju, uzgoja povrća i pripreme zimnice. Umjesto gradske vreve i poslovnih obveza, vrijeme provodi obrađujući zemlju i brinući se o vlastitom domaćinstvu.
O svojoj životnoj promjeni redovito je pisao u javnoj Facebook grupi pod nazivom „Preseljenje na selo – život bez sata”, koju je pratio još prije nego što se uopće preselio u Homorod.
Upravo je ondje podijelio i rečenicu koja najbolje opisuje nevjerojatan preokret njegova života.
„Kupio sam kuću kako bih je srušio. Sada živim u njezinu miru”, iskreno je priznao Robert.
Od malih sjemenki do domaćeg soka od rajčice i kiselog kupusa
Jedna od stvari koje su ga najviše iznenadile u novom načinu života jest zadovoljstvo koje pronalazi u samostalnom uzgoju hrane. Kako ističe, posebno ga veseli cijeli proces, od trenutka kada sićušno sjeme stavi u zemlju pa sve do berbe i pripreme domaćih proizvoda.
Danas uživa u uzgoju vlastitog povrća, ali i u pripremi zimnice. Domaći sok od rajčice i kiseli kupus samo su neki od proizvoda koji su postali dio njegove nove svakodnevice.
Njegovi planovi za budućnost pritom ne završavaju na povrtnjaku. Za sljedeću godinu već je pripremio nove ambiciozne zamisli. Uz kućne ljubimce koje ima ili planira imati, želi na imanje dovesti i nekoliko domaćih životinja.
Takav život zahtijeva mnogo rada, odgovornosti i svakodnevnog angažmana, no Robert u tome ne vidi teret. Naprotiv, upravo je u tim jednostavnim poslovima pronašao zadovoljstvo koje mu, unatoč poslovnom uspjehu i godinama provedenima u inozemstvu, očito nije pružao život u velikim gradovima.
Prijatelji su sumnjali da će izdržati, ali on ne namjerava otići
Iako je Robert bio siguran u svoju odluku, nisu svi ljudi iz njegova okruženja vjerovali da će preseljenje na selo biti trajno.
Pojedini prijatelji pokušavali su ga uvjeriti da će mu nakon nekoliko godina dosaditi težak fizički rad i svakodnevne obveze koje donosi život na vlastitom imanju. Predviđali su da će mu s vremenom početi nedostajati velika urbana središta, njihove mogućnosti, sadržaji i način života na koji je bio naviknut gotovo 15 godina.
No Robert na sve to gleda drukčije. Uvjeren je da je u Homorodu pronašao svoje pravo mjesto i da više nema razloga tražiti sreću negdje drugdje. Štoviše, vjeruje da će na svojem imanju ostati do kraja života.
Iako rado dočekuje prijatelje i putnike namjernike koji mu pokucaju na vrata, nema namjeru svoju obnovljenu kuću pretvoriti u turistički objekt ili od nje napraviti posao. Želi da ona ostane ono što je postala nakon godina rada i odricanja – njegov privatni dom i mjesto mira.
Tako je kuća koju je prvotno kupio kako bi je srušio, zahvaljujući jednoj spontanoj odluci i trima godinama predanog rada, postala mnogo više od nekretnine. Postala je simbol potpuno novog početka i života u kojem Robert, nakon gotovo 15 godina provedenih u inozemstvu, napokon ima osjećaj da je ondje gdje pripada.