Zaron je bio dio velike ekspedicije za snimanje BBC-jeve dokumentarne serije Plavi planet II. Pripreme su trajale dvije godine, a cilj je bio snimiti dubokomorski život u blizini Antarktičkog poluotoka i prikazati ga gledateljima u jednoj od epizoda serije.

Mjesto zarona nije odabrano slučajno. Istraživači su se uputili prema dubokom kanalu u blizini sjevernog vrha Antarktičkog poluotoka, području koje nosi prilično zlokoban nadimak – Ledena aleja.

Put kroz ledenjake bio je ogroman izazov

Do dubine od jednog kilometra nije bilo jednostavno doći.

Podmornice su morale prolaziti između golemih plutajućih ledenjaka. Neki su bili veličine automobila, dok su se drugi svojom površinom mogli usporediti čak s londonskim Hyde Parkom.

Izvršni producent projekta James Honeybourne putovanje je opisao kao svojevrsnu divovsku verziju računalne igre Space Invaders. Podmornice su se morale probijati kroz golemi labirint leda, a pritom nitko nije mogao biti potpuno siguran kako će plovila reagirati na uvjete s kojima se susreću.

Ipak, nakon spuštanja u dubinu istraživače je dočekao prizor koji je premašio njihova očekivanja.

Rajčica u sebi ima tajna svojstva za koja malo tko zna: Dobro razmislite sljedeći put kada je zagrizete

Morsko dno vrvjelo je životom

Prethodna istraživanja pomoću daljinski upravljanih podvodnih vozila već su pokazala da antarktičke dubine nisu beživotne. No izravan pogled iz podmornice otkrio je koliko je taj svijet zapravo bogat.

Morsko dno bilo je prepuno različitih organizama.

Istraživači su susreli ribe poznate kao „ledeni zmajevi”, goleme morske pauke i antarktičke puževe, ali i neobične pernate zvijezde koje su se kretale kroz vodu.

Morski biolog dr. John Copley bio je jedan od ključnih članova ekspedicije. Za njega sam čin spuštanja ljudi kilometar duboko u ocean ima posebno značenje.

„Slanje ljudi kilometar duboko u ocean oko Antarktike prvi put pokazuje da ne postoji dio našeg planeta koji nam je nedostupan, ako pronađemo volju da tamo odemo.”

Kako je moguće da na takvom mjestu ima toliko života?

Antarktika je poznata po ekstremnim uvjetima, no ono što se događa ispod površine potpuno je drugačija priča.

Copley objašnjava da je duboki ocean na tom području svojevrsno utočište za život. Jedan od razloga je gotovo 24-satna sunčeva svjetlost tijekom razdoblja u kojem su ronili, što omogućuje obilje planktona.

Plankton zatim predstavlja hranu za kril, a velik dio organskog materijala naposljetku dospijeva do morskog dna.

„Za razliku od surovih antarktičkih uvjeta iznad površine, duboki ocean ovdje je utočište za život - zahvaljujući gotovo 24-satnoj sunčevoj svjetlosti gdje smo ronili, cvjetanju planktona i krilu koji se njima hrani, što osigurava da puno hrane dospije na morsko dno.”

Na dnu tako nastaje svojevrsni podvodni „snježni pad” – hranjive tvari i organski materijal neprestano tonu iz površinskih slojeva.

Posebno važnu ulogu ima kril. Njihov izmet također tone prema dnu i ondje stvara sloj bogatog, mekanog sedimenta koji predstavlja važan izvor hrane za organizme koji žive u dubinama.

'Spužve su bile visoke dva metra'

Čak ni iskusni znanstvenici nisu očekivali prizore koje su zatekli.

Copley je istaknuo koliko je život na morskom dnu bio raznolik i brojan.

„Obilje života je spektakularno, sa spužvama visokim dva metra i divovskim paucima s rasponom nogu do 40 centimetara.”

Takvi prizori dodatno su pokazali koliko još toga postoji u dubokom oceanu, a da ljudi o tome znaju vrlo malo.

Riba s prozirnom krvlju

Među stanovnicima dubina posebno je zanimljiva jedna skupina riba – ledeni zmajevi.

Copley je upravo njih izdvojio među svojim omiljenim prizorima s ekspedicije.

„Jedna od mojih omiljenih riba koje smo vidjeli bio je 'ledeni zmaj', koji ima prozirnu krv bez hemoglobina koji prenosi kisik i daje našoj krvi crvenu boju.”

Razlog zbog kojeg ova neobična riba može preživjeti bez hemoglobina povezan je s njezinim okolišem.

„U hladnoj vodi dovoljno kisika se izravno otapa u tekućoj ribljoj krvi da je održi na životu.”

Zašto je ovaj zaron bio važan znanstvenicima?

Ekspedicija nije bila zamišljena samo kao spektakularno snimanje za televiziju.

Izravno promatranje životinja u njihovom prirodnom okolišu znanstvenicima daje informacije koje je teško dobiti proučavanjem primjeraka izvučenih mrežama ili koćama.

Copley je objasnio da su tijekom zarona mogli promatrati kako se antarktičke dubokomorske životinje ponašaju u svakodnevnom životu.

„Na ovim smo zaronima promatrali svakodnevni život antarktičkih dubokomorskih životinja, što nam pomaže da ih razumijemo puno bolje nego proučavanje uzoraka prikupljenih mrežama ili koćama s brodova – i pomaže nam istražiti kako su naši životi povezani s ovim udaljenim, ali krhkim okolišem.”

Podaci prikupljeni takvim promatranjima mogu pomoći i pri donošenju odluka o ribolovu te zaštiti antarktičkih morskih područja.

Hrvati ovu namirnicu s tržnice rijetko pogledaju, a nevjerojatno je koliko je zdrava i što se sve s njom da napraviti

Svijet koji je većina ljudi vidjela samo na ekranu

Snimke ekspedicije izazvale su veliko zanimanje gledatelja, posebno zbog spoznaje da se ljudi mogu spustiti kilometar ispod površine mora u jednom od najudaljenijih dijelova planeta.

Mnogi su bili fascinirani količinom života skrivenog u antarktičkim dubinama, ali i činjenicom da još uvijek postoje golemi dijelovi planeta koje znanstvenici tek trebaju istražiti.

Za gledatelje su prizori neobičnih riba, golemih morskih pauka, spužvi i drugih organizama bili podsjetnik da se ispod površine oceana nalazi gotovo potpuno drugačiji svijet.

A upravo je mogućnost da taj svijet konačno promatraju iz neposredne blizine jedan od najvećih razloga zbog kojih je ekspedicija ostala zapamćena – ne samo kao televizijski pothvat, već i kao prilika da se bolje razumije jedan od najudaljenijih i najosjetljivijih ekosustava na Zemlji.