Godine 1989. talijanska dizajnerica interijera Stefania Follini pristala je na neobičan znanstveni eksperiment koji je podrazumijevao 130 dana života u potpunoj izolaciji, duboko ispod površine zemlje. Bez sunčeve svjetlosti, sata, kalendara i bilo kakvog kontakta s vanjskim svijetom, njezin se organizam postupno počeo prilagođavati potpuno drukčijem ritmu. Ono što su istraživači pritom otkrili bilo je iznimno zanimljivo: njezin se dan produljio na čak 45 sati, a nakon izlaska iz podzemlja nije mogla ni približno procijeniti koliko je vremena ondje provela.

Eksperiment je osmišljen kako bi znanstvenici razumjeli što se događa s ljudskim tijelom i umom kada nestanu svi uobičajeni pokazatelji vremena, poput izmjene dana i noći, Sunca, Mjeseca i sata. Follini je prihvatila izazov i spustila se u špilju nazvanu Cave of the Lost Dreams, odnosno Špilju izgubljenih snova, u američkoj saveznoj državi Novi Meksiko. Njezin novi dom nalazio se na dubini od približno 30 metara, gdje je trebala provesti mjesece bez ikakvog neposrednog dodira s vanjskim svijetom.

Život u podzemlju bez sata, kalendara i sunčeve svjetlosti

Uvjeti u kojima je Follini boravila bili su strogo kontrolirani. Na raspolaganju je imala mali montažni kontejner opremljen krevetom, stolom, stolicom i knjigama. Dobila je i računalo putem kojega je mogla komunicirati sa znanstvenicima, ali uz jedno važno ograničenje: sve mogućnosti prikazivanja vremena i datuma bile su blokirane.

Jedini izvor svjetlosti u njezinu podzemnom prostoru bila je umjetna rasvjeta, a sama je odlučivala kada će je uključiti i isključiti. Na taj način istraživači su željeli ukloniti vanjske podražaje koji bi joj mogli pomoći u određivanju vremena.

Znanstvenici su putem monitora pratili njezino kretanje i vitalne funkcije, ali morali su se pridržavati strogog pravila. Do Follini nisu smjeli doprijeti ljudski glasovi ni bilo kakvi drugi znakovi koji bi joj otkrili što se događa izvan špilje. Cilj je bio osigurati potpunu izolaciju kako bi se moglo pratiti kako njezin organizam funkcionira bez uobičajenih vremenskih orijentira.

Njezin biološki sat potpuno se poremetio: Budna je ostajala i do 30 sati

Najzanimljiviji dio eksperimenta počeo je kada je njezin organizam izgubio uobičajeni ritam od 24 sata. Sunčeva svjetlost ima ključnu ulogu u usklađivanju ljudskog cirkadijalnog ritma, odnosno unutarnjeg biološkog sata koji regulira cikluse spavanja i budnosti. Bez njezina utjecaja Follinino se tijelo postupno počelo prilagođavati vlastitom ritmu.

Umjesto uobičajenog dnevnog ciklusa, počela je ostajati budna između 25 i 30 sati bez prekida, a pritom je vjerovala da je prošlo tek jedno obično poslijepodne. Nakon takvih razdoblja budnosti tonula bi u dubok san koji je mogao trajati i do 15 sati.

Njezin se subjektivni dan tako produljio na nevjerojatnih 40 do 45 sati. Drugim riječima, vrijeme koje je njezin organizam doživljavao kao jedan dan više se nije podudaralo s uobičajenim 24-satnim ciklusom.

Promjene nisu ostale ograničene samo na spavanje. Zbog produljenih razdoblja budnosti i spavanja Follini je počela znatno rjeđe jesti, izgubila je više od sedam kilograma, a menstruacija joj je potpuno prestala.

Ovi su rezultati pokazali koliko snažno odsutnost prirodnih vremenskih orijentira može utjecati na ljudski organizam, ali i koliko se svakodnevni biološki procesi oslanjaju na usklađenost s vanjskim okolišem.

Nakon 130 dana mislila je da je još uvijek sredina ožujka

Kada je eksperiment napokon završio, nakon ukupno 130 dana provedenih u podzemnoj izolaciji, istraživači su se spustili u špilju kako bi Follini izveli na površinu.

Bio je 22. svibnja, no ona nije imala gotovo nikakvu predodžbu o stvarnom datumu. Kada su je znanstvenici upitali koji je dan, odnosno datum prema njezinoj procjeni, samouvjereno je odgovorila da je tek sredina ožujka.

Bila je uvjerena da je u podzemlju provela jedva dva mjeseca, iako je zapravo prošlo više od četiri mjeseca. Kako bi joj dokazali koliko je pogriješila u procjeni vremena, istraživači su joj morali pokazati kalendar.

Tišina je ostavila posljedice: Borila se s depresijom i osjećajem usamljenosti

Iako je tijekom eksperimenta pokazala iznimnu mentalnu izdržljivost, dugotrajna izolacija ostavila je posljedice na njezino psihičko stanje. Follini je priznala da je u pojedinim trenucima zapadala u duboku melankoliju i depresiju, a kako bi lakše podnijela samoću, utjehu je pronalazila u čitanju, sviranju gitare i slaganju slagalica.

Potpuni nedostatak vanjskih podražaja utjecao je i na njezinu percepciju prostora. Mozak se, lišen uobičajenih informacija iz okoline, počeo prilagođavati neobičnim uvjetima, zbog čega joj se prostor u kojem je boravila često činio mnogo manjim nego što je zapravo bio.

Povratak na površinu također nije bio jednostavan. Nakon mjeseci provedenih u gotovo potpunoj tišini, ponovni susret sa sunčevom svjetlošću, ljudima i svakodnevnom bukom zahtijevao je dulje razdoblje prilagodbe.

Follini je istaknula da su joj najveći šok predstavljali upravo povratak među ljude i buka suvremenog svijeta. Nakon dugotrajne izolacije, zvukovi i podražaji koji su većini ljudi sasvim uobičajeni za nju su predstavljali golemu promjenu.

Eksperiment koji je trebao pomoći u pripremi astronauta za svemirske misije

Iza ovog neobičnog eksperimenta stajao je talijanski sociolog Maurizio Montalbini, a projekt je, prema navodima iz izvornog teksta, proveden u suradnji s američkom svemirskom agencijom NASA.

Cilj istraživanja bio je bolje razumjeti kako ljudsko tijelo i um reagiraju na dugotrajnu izolaciju, odsutnost prirodnog svjetla i gubitak uobičajenih vremenskih orijentira. Dobiveni rezultati trebali su pomoći istraživačima u razumijevanju mogućih psiholoških i fizioloških reakcija astronauta tijekom dugotrajnih svemirskih misija, osobito u uvjetima mraka i izolacije.