Više od stoljeća nakon jedne od najvećih pomorskih katastrofa u povijesti, znanstvenici nastavljaju otkrivati nove moguće čimbenike koji su možda utjecali na potonuće Titanica. Prema istraživanju objavljenom 2020. godine u časopisu Weather, geomagnetizam povezan s aurorom borealis – poznatom kao sjeverna svjetlost – mogao je igrati ključnu ulogu u nesreći koja je odnijela preko 1.500 života.

Titanic, britanski putnički brod koji je u to vrijeme slovio za neuništiv, udario je u santu leda 14. travnja 1912. u 23:40 te potonuo u hladnim vodama sjevernog Atlantika. Od 2.240 putnika i članova posade, preživjelo je samo 706 osoba.

No, neovisna istraživačica vremena i fotografkinja Mila Zinkova analizirala je vremenske uvjete te noći, oslanjajući se na svjedočanstva preživjelih i podatke iz brodskih dnevnika. U svojoj studiji, objavljenoj u kolovozu 2020., otkrila je kako su polarne svjetlosti bile izrazito vidljive tijekom kobne noći.

Kako bi geomagnetizam mogao utjecati na Titanik?

Zinkova sugerira da bi geomagnetska aktivnost koja uzrokuje polarnu svjetlost mogla imati dvostruki učinak na Titanic:

Omela brodske navigacijske sustave, što je možda dovelo do male, ali ključne promjene kursa prema santi leda. Ometala komunikaciju, otežavajući pozive u pomoć i koordinaciju spašavanja. Aurora borealis nastaje kada nabijene čestice iz Sunčevog vjetra dospiju u Zemljinu atmosferu i interagiraju s plinovima poput kisika, stvarajući spektakularne svjetlosne prikaze. No, osim što su vizualno impresivne, solarne oluje mogu izazvati geomagnetske smetnje, koje utječu na električne i magnetske signale.

Zinkovina teorija sugerira da bi upravo ovakva geomagnetska aktivnost mogla biti odgovorna za neprimjetno odstupanje Titanicova kursa, dovoljno da ga usmjeri prema ledenoj santi. "Čak i naizgled neznatno odstupanje od 0,5 stupnjeva moglo je značiti razliku između sudara i sigurnog prolaska", navela je u istraživanju.

Svjedočanstva o polarnim svjetlima

Da je aurora borealis bila prisutna te noći, potvrđuju i izvještaji svjedoka. James Bisset, drugi časnik broda RMS Carpathia, koji je spasio preživjele, zapisao je u brodski dnevnik da je "aurora borealis svjetlucala poput mjesečevih zraka koje su izbijale sjeverno od horizonta".

Ako je geomagnetska sila aurore zaista omela komunikaciju, moguće je da su brodovi koji su se odazvali pozivu u pomoć primili netočne koordinate, čime su spašavanje i reakcija dodatno otežani.

Nova perspektiva na staru tragediju

Dok su ledene sante i ljudske pogreške oduvijek bili glavni faktori povezani s potonućem Titanica, ovo istraživanje otvara novu teoriju: da su prirodne geomagnetske sile mogle imati veći utjecaj nego što se dosad pretpostavljalo.

Iako definitivni dokazi još ne postoje, studija donosi intrigantan uvid u to kako bi kozmičke sile mogle imati ulogu u jednoj od najpoznatijih katastrofa u povijesti pomorstva.