Drevni rukopisi iz razdoblja Rimskog Carstva sadrže jedinstvene povijesne zapise o životu i smrti Isusa Krista. Među njima se posebno ističe Annales, djelo rimskog povjesničara Tacita, napisano 91 godinu nakon Isusove smrti.

Ova povijesna kronika obuhvaća razdoblje od smrti cara Augusta 14. godine pa sve do samoubojstva cara Nerona 68. godine. U petnaestoj knjizi, Tacit opisuje Veliki požar u Rimu 64. godine, kada je Neron za katastrofu optužio kršćane – tada novu, progonjenu skupinu u carstvu.

U jednoj od ključnih rečenica Tacit piše: "Krist, od kojeg ta skupina vuče ime, pretrpio je krajnju kaznu za vladavine Tiberija, pod upravom jednog od naših prokuratora, Poncija Pilata."

Tacitova povijesna perspektiva

Tacit, čije je puno ime Publius Cornelius Tacitus, živio je od 56. do otprilike 120. godine i smatra se jednim od najvažnijih rimskih povjesničara. Njegovo pisanje bilo je temeljeno na službenim zapisima, senatskim izvješćima i svjedočanstvima suvremenika, a poznato je po kritičkom i ponekad ciničnom pogledu na rimske vladare, koje je često opisivao kao korumpirane i tiranske.

Njegova svjedočanstva o Isusu Kristu i ranokršćanskoj zajednici od iznimne su važnosti jer dolaze iz neovisnog, rimskog izvora – osobe koja nije bila povezana s kršćanstvom i koja je prema njemu bila kritična.

Tacit detaljno opisuje progon kršćana pod Neronom, navodeći kako su mnogi uhićeni i podvrgnuti okrutnim kaznama: "Prekriveni kožama divljih zvijeri, bili su rastrgani od pasa ili pribijeni na križeve, ili osuđeni na vatru i spaljeni, kako bi služili kao noćna rasvjeta nakon zalaska sunca."

Isusovo suđenje i smrt u rimskim zapisima

Biblijski Novi zavjet opisuje Isusovo uhićenje nakon Posljednje večere, suđenje pred velikim svećenikom Kajfom i njegovu osudu zbog bogohuljenja pred Židovskim velikim vijećem (Sanhedrinom). No, kako Židovsko vijeće nije imalo ovlast izreći smrtnu kaznu, Isus je predan rimskom prokuratoru Ponciju Pilatu.

Evanđelje po Luki (23:16-24) navodi kako je Pilat oklijevao osuditi Isusa na smrt, tvrdeći: "Niti jedno djelo ovog čovjeka ne zaslužuje smrtnu kaznu. Dakle, kaznit ću ga i pustiti."

No, suočen s pobunom gomile koja je zahtijevala Isusovu smrt, Pilat je popustio i donio konačnu presudu.

Veliki požar u Rimu i progon kršćana

Jedan od ključnih događaja u Annales je Veliki požar u Rimu 64. godine, koji je, prema istraživačima sa Sveučilišta Ohio, započeo 19. srpnja u trgovinama kod Circus Maximusa. Požar se brzo proširio, uništivši 10 od 14 rimskih okruga i ostavivši tisuće ljudi bez domova.

Mnogi su vjerovali da je sam Neron zapovjedio paljenje grada, kako bi sagradio vlastitu monumentalnu palaču. No, kako bi skrenuo krivnju sa sebe, optužio je kršćane. Tacit piše: "Neron je svalio krivnju i podvrgnuo najsurovijim kaznama ljude koji su u narodu bili omraženi zbog svojih abominacija – kršćane."

Opisuje i jezive metode kažnjavanja: "Oni koji su uhićeni bili su razapeti u njegovim raskošnim vrtovima ili spaljeni kako bi služili kao živi plamenovi za osvjetljenje u noći."

Tacit napominje da je, unatoč progonima, kršćanstvo nastavilo rasti, ne samo u Judeji, već i u samom srcu Rimskog Carstva – Rimu.

Još jedno svjedočanstvo: Flavije Josip

Još jedan značajan povijesni zapis o Isusu dolazi od Flavija Josipa, židovskog povjesničara koji je kasnije postao rimskim građaninom. U svom djelu Antiquitates Judaicae (Židovske starine), u odjeljku poznatom kao Testimonium Flavianum, Josip piše:

"U to je vrijeme živio Isus, mudar čovjek, ako ga se uopće može nazvati čovjekom. Bio je tvorac čudesnih djela i učitelj onih koji su s radošću primali istinu."

Također navodi da su njegovi učenici tvrdili kako im se Isus ukazao tri dana nakon smrti i da je bio živ, zbog čega su ga smatrali Mesijom. Međutim, neki povjesničari osporavaju autentičnost ovog zapisa, tvrdeći da su dijelovi teksta možda naknadno dodani od strane kršćanskih prepisivača.

Iako postoje različiti pogledi na Tacitove i Josipove zapise, neosporno je da su oni jedni od najstarijih nekršćanskih izvora koji potvrđuju povijesno postojanje Isusa Krista, kao i progon njegovih sljedbenika u Rimskom Carstvu. Dok povjesničari i dalje raspravljaju o Isusovoj božanskoj prirodi, jedno je sigurno – njegovo djelovanje i nauk promijenili su svijet, a povijesni zapisi pokazuju koliko je kršćanstvo već u 1. stoljeću bilo dovoljno značajno da izazove reakciju Rimskog Carstva.