Na otoku Sveta Helena u južnom Atlantiku živi stvorenje koje je Guinnessova knjiga rekorda nazvala "najstarijom kopnenom životinjom na svijetu". Njegovo ime je Jonathan i on je divovska kornjača. 

Prema Guinnessovoj knjizi rekorda, Jonathan je 2019. imao 187 godina. Rođen 1832., za vrijeme vladavine kraljice Viktorije, napunio je 80 godina kada je Titanic potonuo duboko u sjeverni Atlantik.

Gornja granica životnog vijeka mnogih kornjača nepoznata je

Jonathan i druge divovske kornjače nisu jedine kornjače koje žive dugo, rekao je Jordan Donini, profesor biologije i ekolog kornjača na Florida Southwestern State Collegeu. Morske kornjače mogu živjeti 50 do 100 godina, a kutijaste kornjače mogu živjeti više od jednog stoljeća. Zapravo, znanstvenici ne znaju gornju granicu životnog vijeka mnogih vrsta kornjača, jednostavno zato što sami ne žive dovoljno dugo da ju otkriju.

Zašto kornjače žive tako dugo? 

Postoji evolucijski i biološki odgovor, navodi Lori Neuman-Lee, docentica fiziologije na Arkansas State University koja proučava kornjače i druge gmazove.

Evolucijski odgovor je relativno jednostavan: životinje poput zmija i rakuna vole jesti jaja kornjača. Da bi prenijele svoje gene, kornjače moraju živjeti dugo i često se razmnožavati, ponekad i više puta godišnje kako bi položile puno jaja. "Nevjerojatno je da svijet nije preplavljen kornjačama, s obzirom na to koliko potomaka imaju", rekla je Neuman-Lee za Live Science.

Biološki mehanizam koji stoji iza dugovječnosti kornjača složen je

Jedan od razloga dugovječnosti kornjača leži u njihovim telomerima, strukturama koje se sastoje od nekodirajućih lanaca DNK-a koji pokriva krajeve kromosoma. Ove strukture pomažu u zaštiti kromosoma dok se stanice dijele. S vremenom se telomeri skraćuju ili degradiraju, što znači da više ne mogu zaštititi ni svoje kromosome, a to dovodi do problema s replikacijom DNK-a. Pogreške u replikaciji DNK-a mogu dovesti do problema kao što su tumori i stanična smrt.

Kornjače pokazuju nižu stopu skraćivanja telomera u usporedbi sa životinjama kraćeg života, rekla je Neuman-Lee. To znači da su otporniji na određene vrste oštećenja koja mogu proizaći iz pogrešaka u replikaciji DNK-a.

Programirana stanična smrt kao eliksir mladosti

Znanstvenici nisu potvrdili sve čimbenike koji doprinose dugom životu kornjača, ali su predložili neke ideje. Tim znanstvenika istražio je niz mehanizama i tvari koje dovode do oštećenja i smrti stanica te pogledao kakva je situacija sa stanicama nekoliko vrsta kornjača, uključujući one divovske kornjače poput Jonathana.

Prema istraživanju, čini se da se divovske kornjače i nekoliko drugih vrsta kornjača mogu zaštititi od dugotrajnih učinaka oštećenja stanica. Postižu to brzim ubijanjem oštećenih stanica, koristeći proces koji se naziva apoptoza ili programirana stanična smrt.

Jedan tretman izazvao je oksidativni stres, vrstu stresa koja se prirodno javlja u živim stanicama. Oksidativni stres uzrokuju slobodni radikali, visoko reaktivne molekule nastale prirodno metaboličkim procesima. Liječenjem, stanice kornjače brzo su podvrgnute apoptozi.

"Jedna od stvari koje ovaj rad pojašnjava jest ideja da je kontrolirana apoptoza stvarno vrijedna, jer ako postoji stanica koja ima oštećenje, a organizam je može brzo ukloniti, to može izbjeći stanja poput raka", objasnila je Neuman-Lee.

 

Prilikom ovoga istraživanja, stanice u svim vrstama osim u jednoj nisu reagirale na tretman koji je trebao poremetiti enzim zvan ligaza, koji je bitan za proces replikacije DNK-a. Drugim riječima, ligaza kornjača nastavila je ispravno funkcionirati. Znači li to da su ove kornjače potpuno otporne na probleme s replikacijom DNK-a tek će se utvrditi, ali to je svakako jedna od mogućih teorije o tome zašto su kornjače tako dugovječne.