Sve snažniji vjetrovi odnose prašinu iz Zemljinih pustinja u naš zrak sve većom brzinom i to još od sredine 19. stoljeća. Novi podaci sugeriraju da je ovaj porast prikrio do 8 posto trenutnog globalnog zatopljenja. Koristeći satelitske podatke i zemaljska mjerenja, istraživači su otkrili stalan porast ovih mikroskopskih čestica u zraku od 1850. godine. Prašina tla u jezgrama leda, oceanskim sedimentima i tresetnim močvarama pokazuje da je razina mineralne prašine u atmosferi porasla za oko 55 posto tijekom tog vremena.

Raspršivanjem sunčeve svjetlosti natrag u svemir i ometanjem oblaka na velikim visinama, koji mogu djelovati poput pokrivača koji hvata topliji zrak ispod, te čestice prašine imaju ukupni učinak hlađenja, u biti prikrivajući pravi opseg trenutne dodatne toplinske energije koja vibrira oko naše atmosfere. Atmosferski fizičar Jasper Kok sa Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu objašnjava da bi ova količina prašine smanjila zagrijavanje za oko 0,1 stupanj Fahrenheita. Bez prašine, naše trenutno zagrijavanje do danas bilo bi 1,2 stupnja Celzijusa. "Pokazali smo da se pustinjska prašina povećala i najvjerojatnije malo spriječila zagrijavanje u staklenicima, što nedostaje trenutnim klimatskim modelima", kaže Kok. "Povećana prašina nije uzrokovala puno zahlađenje – klimatski modeli su još uvijek blizu – ali naša otkrića upućuju na to da staklenički plinovi sami po sebi mogu uzrokovati još veće zagrijavanje klime nego što modeli trenutno predviđaju", rekao je.

Veće brzine vjetra, suša tla i promjene u ljudskom korištenju zemljišta utječu na količinu prašine koja se unosi u našu atmosferu. Nešto od toga zatim pada u naše oceane, hraneći važne hranjive tvari poput željeza za fotosintetizirajući plankton koji crpi ugljik dok raste i razmnožava se. Ovaj komplicirani ciklus pustinjske prašine tek treba uračunati u naše klimatske modele, a hoće li se količina čestica pustinjskog zraka povećati ili smanjiti u budućnosti, još uvijek nije jasno. "Dodavanjem povećanja pustinjske prašine, koja čini više od polovice atmosferske mase čestica, možemo povećati točnost predviđanja klimatskih modela", kaže Kok. "Ovo je od ogromne važnosti jer bolja predviđanja mogu donijeti bolje odluke o tome kako ublažiti ili prilagoditi klimatske promjene."