Godinama se posjetiteljima prašuma Centralne i Južne Amerike priča o drvetu koje polako šeće na svojim uspravnim korijenima. Mit o takozvanoj "hodajućoj palmi" (Socratea exorrhiza) održava se još od 1980. godine, kada su antropolozi John H. Bodley i Foley C. Benson detaljno opisali nevjerojatno ponašanje ovog biljnog organizma u znanstvenom radu.

Prema Bodleyju i Bensou, neke palme na istoku Perua, kad ih obori padajuće drvo ili grana, mogu "sami sebe ispraviti i 'hodati' iz ispod prepreke", udaljavajući se od mjesta klijanja. Pričalo se da palme love sunčevu svjetlost kroz šumu koristeći desetak ili više korijena koji izbijaju iz njihovih podignutih debala.

Ponekad ti korijeni sjede nekoliko metara iznad tla, a kako je Bodley objasnio prije desetljeća, kada se odvoje ili istrunu, novi "noge" mogu istražiti dijelove tla malo dalje. I dan-danas, vodiči kroz prašume Latinske Amerike često govore turistima da hodajuće palme mogu promijeniti svoj položaj čak 20 metara godišnje, prenosi Science Alert.

Neki kažju da ne hoda

Međutim, dok neki znanstvenici smatraju da bi u toj priči moglo biti zrnce istine, "šetnja" ove biljke vjerojatno je mit. Kada pogledamo dokaze, ta priča stvarno nema čvrste temelje.

Tropski ekolog i stručnjak za palme Gerardo Avalos objavio je 2005. godine studiju koja je pokazala da S. exorrhiza zapravo ne luta iz svog mjesta klijanja. U studiji, Avalos i njegovi kolege slažu se da kada se hodajuća palma prevrne, može brzo razviti nove korijene kako bi se nosila s gubitkom stabilnosti, ali se zapravo ne miče puno.

U intervjuu s talijanskom ilustratoricom i spisateljicom Elisom Paganelli, Avalos objašnjava da je hodajuća palma fiksna za svoje mjesto klijanja, iako, poput drugih biljaka u prašumi, može se istegnuti kako bi dosegla svjetlost. Znanstvenik priznaje da je "doista impresivno i nevjerojatno povjerovati" da hodajuća palma može zaista hodati, ali kaže da je to "samo legenda."

NASA otkrila hoće li zalutali asteroid udariti u Zemlju 2024. godine: 'Pažljivo pratimo nebo'

Misterij

"Jedna stvar", ističe Avalos u dopisu s Benjaminom Radfordom iz Skeptical Inquirer-a 2009. godine, "velika kupa uspravnih korijena dugo se razvija. Promjene u uvjetima svjetla krošnje dinamičnije su, s rupama u krošnji koje su otvorene u isto vrijeme kada su druge zatvorene."

Ideja da bi hodajuća palma mogla brzo tražiti te praznine svjetla nerealna je, tvrdi Avalos. 2007. godine, drugo istraživanje o ovoj znatiželjnoj vrsti došlo je do istog zaključka kao i Avalos i njegovi kolege.

Međutim, prava misterija koja još uvijek traje jest zašto hodajuća palma ima tako dugih nogu ako ne hoda. Još u 1960-ima znanstvenici su smatrali da su se ovi ekstremni korijeni razvili kako bi se nosili s poplavama, ali nema puno uvjerljivih dokaza koji podržavaju tu ideju.

U novije vrijeme istraživači tvrde da u gustim prašumama uspravni korijeni hodajućih palmi omogućuju vrsti da lakše poveća svoju visinu i stabilnost, iskorištavajući praznine svjetlosti u krošnji iznad bez trošenja energije na deblji trup.

I dok će mnogi nastaviti pričati priču o ovoj biljci, dokazi u ovom trenutku sugeriraju da vrsta zapravo ne hoda, što čini tu priču pravom bajkom.