Dok Sjeverna Amerika ima Bigfoota, a Himalaja Yetija, bivši Sovjetski Savez imao je vlastitu legendu – Almasa. Ova misteriozna, dlakava humanoidna stvorenja stoljećima su bila predmet priča među stanovnicima planinskih lanaca Središnje i Istočne Azije, uključujući Mongoliju, Altajske planine, Tian Shan, kineske pokrajine Xinjiang, Gansu i Qinghai te Tuvansku Republiku u Sibiru. Međutim, povjesničar Boris Poršnev otišao je korak dalje – umjesto da ih smjesti u domenu mitova, on je predložio da su Almasi zapravo preživjeli neandertalci.

Sovjetska ekspedicija u potragu za Almasom

Poršnev, rođen 1905. godine, bio je sovjetski povjesničar koji je karijeru posvetio istraživanju povijesnih događaja, poput narodnih ustanaka u Francuskoj 17. stoljeća i Tridesetogodišnjeg rata. No, kasnije se posvetio i neobičnijim temama, uključujući kriptozoologiju i potragu za Almasom.

Godine 1958. dobio je odobrenje Sovjetske akademije znanosti za vođenje ekspedicije u Pamirsko gorje u Tadžikistanu. U timu su bili folkloristi, geolozi i botaničari, a prikupljene su stotine izvještaja lokalnog stanovništva o susretima s tajanstvenim bićem. Ekspedicija je rezultirala opsežnim izvješćem na 400 stranica, u kojem se tvrdilo da Almasi zaista postoje i obitavaju u regiji između Tian Shana, Pamira i Mongolije, prenosi IFL Science.

Međutim, izvješće je na desetljeća palo u zaborav, zaključano u arhivima Moskovske knjižnice. Tek nedavno, mala britanska izdavačka kuća Centre for Fortean Cryptozoology uspjela je doći do primjerka zahvaljujući Poršnevovu unuku i prevesti ga na engleski jezik.

Svjedočanstva i kontroverze

Almasi se u pričama opisuju kao visoka, dlakava stvorenja nalik ljudima, ali nesposobna za govor. Navodno se skrivaju u planinama i izlaze noću. Jedna od poznatijih priča potječe iz Altajskih planina i datira iz 1940-ih. Prema izvještaju kazahstanskih lovaca, oni su uhvatili „divljeg čovjeka” i vezali ga uz svoj šator. No, nakon noći ispunjene jaucima i borbom, sažalili su se nad njim i pustili ga.

Takvi izvještaji izazvali su interes sovjetskih vlasti: jesu li Almasi samo narodni mitovi ili stvarna bića koja još uvijek obitavaju u divljini?

Neandertalci među nama?

Nakon ekspedicije, Poršnev je počeo razvijati teoriju da su Almasi zapravo preživjeli neandertalci. Ovu ideju detaljno je iznio u svojoj knjizi L'Homme de Néanderthal est toujours vivant („Neandertalski čovjek je još uvijek živ”), koju je 1974. godine napisao u suradnji s poznatim istraživačem i kriptozoologom Bernardom Heuvelmansom.

Heuvelmans je kasnije opisao njihovu suradnju: „Poršnev i ja bili smo uvjereni u postojanje divljih, dlakavih ljudi, ali dok sam ja Yetija smatrao antropoidnim majmunom, Poršnev je u Almasu vidio pravog čovjeka – preživjelog neandertalca.”

Poršnevova teorija bila je intrigantna, no danas se većina njegovih tvrdnji smatra zastarjelima. Fosilizirani ostaci neandertalaca doista su pronađeni diljem Euroazije, ali suvremena znanost ih više ne prikazuje kao krupne, neinteligentne divove prekrivene dlakom, već kao sofisticiranu ljudsku vrstu s razvijenim kognitivnim sposobnostima, vrlo sličnim našima.

Mit ili kolektivno sjećanje?

Iako nema znanstvenih dokaza da neandertalci i dalje lutaju divljinama Azije, ostaje intrigantno pitanje: zašto toliko kultura diljem svijeta ima legende o ogromnim, dlakavim bićima nalik čovjeku? Od Bigfoota do Yetija, Almasa i sličnih stvorenja, mitovi o njima opstaju i fasciniraju ljude.

Možda prava misterija nije u tome postoje li ta bića, već zašto toliko želimo vjerovati da postoje.