Swan godinama prati i proučava trendove plodnosti, a u istraživanju koje je provela 2017. otkriva bilježila da se kod muškaraca koji žive u visoko razvijenim zapadnim zemljama smanjio prosječni broj spermija.

Točnije, u posljednjih 40 godina broj spermija kod muškaraca se više nego prepolovio. Swan u svojoj najnovijoj knjizi postavlja i pitanje što možemo poduzeti kako bi se ti trendovi zaustavili. U cijelosti prenosimo njezin intervju objavljen jučer u The Guardianu:

Više od 20 godina proveli ste istražujući učinke kemikalija koje remete rad hormona i njihove učinke na reproduktivno zdravlje. Smatrate da je vrijeme za oglasiti uzbunu?

Izravno govorim o ovom skrivenom problemu o kojem ljudi ne vole razgovarati. A to je njihova podplodnost ili problemi s reprodukcijom te kako je to povezano s okolinom. Ljudi prepoznaju da imamo krizu u reproduktivnom zdravlju. Sve je više parova koji se liječe od neplodnosti, ali kažu da je to zbog odgođenog rađanja, izbora ili načina života. Da razlog ne može biti kemijski.

Želim da ljudi prepoznaju da to može biti razlog. Ne isključujem druge čimbenike, ali tvrdim da kemikalije igraju veliku ulogu kao uzročnik neplodnosti. Teško je upotrijebiti tu riječ “uzrok”, ali tu postoji niz dokaza. Imamo istraživanja, studije na životinjama i višestruke studije na ljudima.

Plodnost žena brzo opada nakon tridesetpete godine života. Nije li se zato toliko ljudi okrenulo IVF-u?

Nije to tako jednostavno. Kad smo kolega i ja evidentirali promjenu oslabljene plodnosti,   mogućnosti rađanja djece, iznenadili smo se kad smo vidjeli da su mlađe žene imale veći porast od starijih dobnih skupina.

To sugerira da na plodnost utječe još nešto osim starenja i odgođenog rađanja djeteta. Štoviše, postoje uvjerljivi dokazi da rizik od pobačaja raste među ženama svih dobnih skupina.

Koje kemikalije najviše zabrinjavaju reproduktivno zdravlje i kako djeluju?

One kemikalije koje mogu ometati ili oponašati tjelesne spolne hormone poput testosterona i estrogena, jer oni omogućavaju reprodukciju. Takve kemikalije mogu natjerati tijelo da misli da ima dovoljno određenog hormona i da ga više ne treba stvarati, pa proizvodnja opada.

Najvažniji su ftalati, oni se koriste za izradu plastike i čine je mekom i fleksibilnom. Oni se nalaze u svima nama. Prvenstveno smo im izloženi u hrani jer u proizvodnji, preradi i pakiranju hrane koristimo meku plastiku. Snižavaju testosteron i tako imaju najjači utjecaj na muškarce, smanjujući broj spermija. Iako su loši i za žene jer smanjuju libido i povećavaju rizik od ranog puberteta, preranog zatajenja jajnika, pobačaja i prijevremenog porođaja.

Bisfenol A (BPA), koji se koristi za stvrdnjavanje plastike i nalazi se i u računima koje dobijete nakon kupovine na blagajni, ali i u oblogama nekih konzervi s hranom. Bisfenol A oponaša estrogen, a posebno je loš akter na ženskoj strani, povećavajući rizike od problema s ​​plodnošću, ali isto tako može utjecati na muškarce.

Muškarci koji su profesionalno izloženi BPA pokazali su smanjenu kvalitetu sperme, smanjen libido i veće stope erektilne disfunkcije. Ostale kemikalije koje izazivaju zabrinutost uključuju usporivače gorenja i određene pesticide poput atrazina.

Kada je izloženost ovim kemikalijama najštetnija, postoji li neka razlika?

Većina izloženosti koja uzrokuje ove promjene događa se u maternici kada se plod tek formira. Te su stanice koje se brzo dijele najosjetljivije. Ali i izloženost u djetinjstvu, adolescenciji i odrasloj dobi jer je utjecaj kemikalija na reproduktivno zdravlje kumulativne prirode. A te učinke možemo prenijeti dalje.

Najjednostavniji je način izravnim izlaganjem. Ženski fetus, u maternici, uzgaja jajašca koja će koristiti za stvaranje vlastite djece. Te kemikalije također mogu doći do spolnih stanica.

Pišete u knjizi o anogenitalnoj udaljenost (AGD) i zašto je ona važna. Objasnite nam što je to?

To je udaljenost od anusa do genitalija i obično je daleko veća kod muškaraca nego kod žena. Anogenitalna udaljenost nam može biti pokazatelj koliko je dijete tijekom rane trudnoće bilo izloženo muškim spolnim hormonima –  androgenima.

AGD je tako važan biljeg reproduktivnog zdravlja i endokrinih poremećaja, kada bismo ga izmjerili za svako dojenče, znali bismo ponešto o njihovoj budućoj plodnosti. Kraći AGD kod muškaraca i duži AGD kod žena ukazuju na manji reproduktivni uspjeh u odrasloj dobi.

AGD ste koristili kako biste pokazali da ftalati uzrokuju nizak broj sperme kod muškaraca. Kako?

Kad sam počela gledati ftalate, oko 2000. godine, sindrom ftalata pokazan je eksperimentalno kod glodavaca, ali ne i kod ljudi. Majke štakori kojima su davani ftalati imale su muške bebe s manjim penisom i mošnjama, njihov je broj spermija bio niži, a AGD kraći.

Vodila sam studiju u kojoj smo mjerili pohranjeni urin trudnica na ftalate i mjerili AGD njihove muške dojenčadi. Pronašli smo točno ono što je pronađeno i kod glodavaca: ftalatni sindrom. Zatim sam napravila istraživanje muškaraca u fakultetskoj dobi, gdje smo ih zamolili da daju uzorak sjemena i izmjerili im AGD, i pokazalo se da što je AGD kraći, to je niži broj spermija. Ta istraživanja su nam dokazala izravnu vezu između utjecaja ftalata na anogenitalnu udaljenost AGD, a zatim povezanost kratkog AGD-a s malim brojem spermija. 

Koliko je teška reproduktivna kriza? Rekli ste da smo na putu da svijet do 2045. godine postane neplodan.

Stanje je ozbiljno. Ako slijedite krivulju iz meta-analize pada sperme za 2017. godinu, predviđa se da ćemo do 2045. imati srednji broj sperme nula. To znači da će većina parova možda morati koristiti potpomognutu oplodnju. Možda je spekulativno izvoditi ovakve zaključke, ali također nemamo dokaza da ovaj trend prestaje. 

Što se treba dogoditi da se stanje popravi?

Kemijska industrija mora početi proizvoditi kemikalije koje se mogu koristiti u svakodnevnim proizvodima koji su nehormonski aktivni.  Ono što trenutno imamo je sramotna zamjena gdje se jedna štetna kemikalija zamjenjuje drugom neprovjerenom, za koju se potom ispostavi da ima iste rizike. Taj način provođenja stvari se mora zaustaviti. To se dogodilo s različitim ftalatima, BPA i usporivačima gorenja i to je neprihvatljivo. I moramo testirati kemikalije koje trenutno koristimo i to ne samo u visokim dozama i to ne samo jednu po jednu, jer smo izloženi velikom broju.

Što bismo trebali učiniti da smanjimo izloženost?

Ljudi u reproduktivnoj dobi, posebno oni koji planiraju trudnoću ili su trudni, trebaju biti svjesni da sve što unose u svoj dom može sadržavati ove kemikalije. Koliko god je moguće treba jesti neprerađenu hranu – puno mrkve, krumpira koji sami kuhate i kupujte na tržnici jer bi to trebalo smanjiti izloženost plastici.

Također, prilikom kuhanja nemojte koristiti teflon ili bilo što presvučeno sličnim namazom i nemojte hranu u mikrovalnoj zagrijavati u plastici. Za osobnu njegu i proizvode za kućanstvo koristite što manje jednostavnih proizvoda i nastojte izbjegavati one koji mirišu; ftalati se dodaju kako bi zadržali miris. Neprofitna radna skupina za zaštitu okoliša ima besplatne vodiče za potrošače koji daju informacije o određenim proizvodima.

Možemo li promijeniti stvari?

Mislim da možemo. Imamo znanje i resurse za to. Ali trebamo prepoznati problem i imati volju za promjenom.

Preuzeto s Reci.hr