To se posebno odnosi na situacije u kojima gradnja mostova nije moguća. Prvi podvodni tunel na svijetu izgrađen je ispod rijeke Temze u Londonu. Naime, London je početkom 19. stoljeća bio okosnica trgovine u Europi i većem dijelu svijeta zbog čega su luke bile zakrčene brodovima koji su prevozili ugljen i drugu robu, a ceste su bile prepune konjskih vozila. Zagušenost je bila prevelika te se podvodni tunel ubrzo pokazao kao najbolje rješenje. 

Tunel se može izgraditi na više načina; jedan od njih je klasično kopanje, a drugi je gradnja tunela na tlu koji se kasnije stavlja pod vodu. Takav tunel se ne gradi u cjelini, već u segmentima. Betonski segmenti su začepljeni pregradama kako bi se osiguralo da plutaju. Uz pomoć dodatnih utega, segmenti su prisiljeni tonuti i smješteni su u dugačku, usku šupljinu koja se proteže cijelom dužinom tunela koji se gradi. Svaki segment se zatim spaja u tunel. Voda između fuga se ispumpava hidraulički, a tunel je vodonepropusan.

Iako je ova tehnika isplativa, ima mnogo nedostataka, a od inženjera se zahtijeva da budu krajnje oprezni kada potapaju segmente jer čak i neznatno odstupanje može uzrokovati razorne posljedice. 

Najbolji je način korištenje bušilice. Tunel ispod La Manchea koji povezuje UK i sjevernu Francusku izgradili su monstruozni strojevi zvani Tunnel Boring Machines (TBM). TBM, također poznat kao “krtica”  je stroj koji kopa tunele prorezujući stijene i slojeve brzo rotirajućim oštricama.

Jedan takav stroj, koji košta nekoliko milijuna dolara, nije dovoljan za izgradi tunel. Za izgradnju La Manchea bilo ih je potrebno 11. Ipak, zasada se ta tehnika pokazala najefikasnijom za brzu izgradnju podvodnih tunela.