Nekad mi se učini kao da su međuljudski odnosi, zapravo priče koje se ponavljaju. Drugi su akteri, drugi je grad i drugo je vrijeme ali su scene gotovo iste; neka sretna lica i osmjesi, neka tužna lica i sjene koje im prolaze očima. Neki zagrljaji. Prvi. Ili posljednji. Ili jedni od onih između poglavlja, koje zovemo ljubavna priča.

Ne bih voljela da ovo bude suviše romantično jer mnogi to odnosi danas nisu. Kada bi bili, pisala bih o posve drugim temama i mnogo bi manje uplakanih žena pisalo na moj mail i u panici okretalo moj broj.

Ovako, iako u duši nepopravljiva romantičarka zapravo sam igrom slučaja postala realist i savjetnik ženama u situacijama kad si nisu spremne priznati, da taj njihov princ puno više sliči na nekog žapca.

Jesu li žene ovdje lišene krivice? Nisu, samo mi se čini kako su podjednako izgubljene u modernom vremenu koje ni prema jednom spolu nije blago.

Ako si žena u 21. stoljeću moraš biti sposobna ovladati svim poslovnim i životnim izazovima, s osmjehom na licu i bez neke pretjerane emotivnosti. A baš to se kosi s našom ženskom prirodom. Jer emocija je žena i žena je emocija. I može ona zaista biti hrabra, moderna ratnica ali trebala bi moći kada stigne kući, išetati iz svoje direktorske uloge, navući svoje mucaste roze papučice i uživati u svemu što je svemir za ženu zamislio da bude. Nježna, topla i suosjećajna. Zaigrana, vrckava i kreativna. Ona koja razumije i koja muškarcu daje tu svoju žensku, toplu i suosjećajnu energiju.

Ali mnoge to žene ne znaju, pa i u odnosima nose hlače i onda mi kažu kako su svi muškarci danas papučari. A zapravo, i muškarci traže svoje mjesto pod suncem i pokušavaju balansirati u svim tim njima neprirodnim ulogama. Ulogama lovine. 

Oni, koje je priroda osmislila kao lovce, kao zaštitnike, kao ratnike koji štite i brinu o svojoj obitelji i svom domu, sad vidimo kao one koji se odjednom brane pred ženskim uletima i prohtjevima, koji su potisnuti u sebi neprirodnu pasivnu ulogu i u njoj se osjećaju kao riba na suhom.

Nije da im ne paše sva ta ženska pažnja, ali zbog nje postaju pasivni promatrači, izgurani iz svoje prirodne uloge i gube svoju svrhu. Pa se zbog tog preispituju i povlače. Budu zapravo stjerani u kut i posežu za igrama i manipulacijama jer su točno tamo gdje ne žele biti, ne osjećaju se kao muškarci, kao lovci, kao heroji.

Kako se sve to dogodilo, pa su se uloge zamijenile? Žene su postale lovci, muškarci su uletjeli u ulogu malih mica maca u rozim, mucastim papučicama koji čekaju da netko drugi odradi sav njihov posao. Jer sad već, mnogi su zaboravili da itekako u sebi imaju testosteron i mogu biti alfa mužjaci. 

A žene su zaboravile da mogu prestati pokušavati biti muško i nositi hlače. Mogu prestati igrati uloge koje im nisu prirodne i zbog kojih su nesretne.

"Muškarci su svi redom papučari." - reče mi poznanica. 

"Sve redom beskičmenjaci kojima treba samo njihova mamica, da ih tješi i kuha im juhicu i donese topli kakao. Ne znaju tretirati žene i očekuju da sve ti radiš." - uzdahne sjetno, srkne kavu pa smrknuta čela baci pogled prema suprotnom stolu gdje se grupica muškaraca smijala potiho i došaptavala zbog njenih, preglasnih riječi.

"Eto vidiš, svi su isti. Jednostavno mala djeca." - zaključila je zdvojno a ja sam se nasmijala pa ugrizla za usne.

Jesu, svaki je muškarac u srcu dječak. Onaj koji sanja velike snove, koji se želi dokazati svijetu, obitelji i svom društvu. Koji želi osvojiti neku posebnu ženu. Koji se želi osjećati kao pobjednik.

I naravno da želi nježnost. I naravno da je to ono što očekuje od žene. Ali prije svega razumijevanje za sebe i poštovanje njegove prirode. Ako to ne može od žene dobiti, ako ona uskoči u ulogu lovca, on gubi osjećaj svrhe i tako nastaju sve te situacije, kombinacije i ostale moderne bolesti dejtanja na koje se žene toliko uporno žale.

Pretpostavka je kažu, majka svih zaj..a, ali rekla bih da je to podjednako i očekivanje. Prije svega od sebe, što ti to trebaš biti, postići, kako izgledati, kako se nametnuti u ovom suludom svijetu?

Žene misle kako je konkurencija prevelika, pa u muški inbox šalju sve čega se sjete, od svojih fotografija s više ili manje odjeće, duge traktate o tome što one misle kako bi se on trebao ponašati, pa sve do onih pasivno-agresivnih poruka u stilu "Mogao si, trebao si i zašto nisi." 

Jer ideja je ako ona ne pošalje, druga će, a on zapravo sanjari o onoj koja mu se tri dana nije javila. On ne zna ni gdje je, ni s kim je, ni što je to opet naumila. Ona niti je najljepša, niti ima najbolje selfije ali je toliko svoja i ženstvena da se on kraj nje osjeća kao car.

Uz to osjeća kako ona baš cijeni sve njegove poruke, pozive i trud koji ulaže. Uvijek je vedra, uvijek nasmijana. Ako nešto poželi, na veseo način da mu to do znanja. Ne boji se zatražiti a opet ne prohtjeva. S njom je lako. Ona je posebna.

U toj utrci i borbi za osvajanje muškog srca, pobjeđuje žena koja se ne bori, ona koja razumije, ona koja muškarca potiče da bude pobjednik.

Ona koja ne osvaja nego pušta da bude osvojena.

Žene ratnice i muškarci papučari.

Žene patnice i muškarci konjine.

Tako ide većina tih modernih bajki. Onih u kojima ona bude sva zanesena i željna, a on prerano prisiljen na previše. Pa tako ona postaje žrtva a on kreten koji se nije javio.

I nema happy enda, većinom postoji samo end i to onaj gdje netko nekog blokira na svim društvenim mrežama, pa umjesto izmjene ljubavnog statusa s oznakom "u vezi", dobijemo klik na "unfriend" i "unfollow" jer se sve te priče i ljubavi danas vode virtualno.

Prošli su puni krug od prvog Hej, do prvog srčeka, cmokića i onog fatalnog  "Seena", sve palete emocija u smajlićima, koji su doveli do - block person.

A da su se možda samo jednom uživo vidjeli. Ako i to.

Nije do žena, nije do muškaraca. Do krivih je postavki. 

A ima lijeka. Zove se budi tko jesi i izađi iz inboxa.

Veze se grade u četiri oka, od kad je svijeta i čovjeka.

--------------

Marija Klasiček, svestrana je i nagrađivana umjetnica koja se vrlo mlada počela baviti pisanjem, ali i glazbom. Kao autor osvojila je mnogobrojne spisateljske i glazbene nagrade od kojih možemo izdvojiti nagradu Hrvatskog društva skladatelja za najljepši tekst na Zagrebfestu 2008. godine. Marija je vlasnica medijske i marketing agencije Lion Media te izvršna urednica portala Aboutmen.hr & Amazonke.com. Autorica je triju književnih uspješnica, Po rubovima duše; te Duologije Beskraj: Tama i Svjetlo, s tematikom muško ženskih odnosa za koju godinama specijalizirala. Ova svestrana umjetnica u medijima je više od 10 godina i objavila je više od 1000 kolumni, stručnih tekstova i književnih recenzija, te napisala mnogobrojne skladbe.