Veza između drevnih vulkanskih erupcija i najtežeg izumiranja koje je svijet ikada vidio upravo je postala još jača. Nova analiza izotopa žive pružila je dokaze da su prije četvrt milijarde godina daleka mjesta na Zemljinoj južnoj hemisferi bila prekrivena ostacima vulkanskih erupcija u, pazite sada, Sibiru. Uslijedilo je takozvano Veliko izumiranje, koje se naziva i permsko-trijasko masovno izumiranje, gdje je većina života nestala pod nebom prepunim punim pepela.

Iako je jasno kako su stvari završile, dakle, gubitkom više od 90 posto morskih vrsta i više od 70 posto kralježnjaka koji žive na kopnu, naše razumijevanje toga kako se odigrao najveći događaj izumiranja na Zemlji ostaje pomalo misteriozno, unatoč najvećim naporima geologa. Spajanjem kemijskih tragova zarobljenih u stijenama i oceanskim sedimentima, geoznanstvenici su prilično uvjereni da je serija vulkanskih erupcija pokrenula niz dramatičnih promjena u Zemljinoj atmosferi i oceanima koje su na kraju ugušile životinje. Ali tako veliko izumiranje kao što je Veliko izumiranje također treba prilično čvrst slučaj prije nego što geoznanstvenici mogu definitivno reći što ga je uzrokovalo i kada se dogodilo. A oni su pak zavirili u prošlost nekih 252 milijuna godina, piše Science Alert.

U prošlim istraživanjima cink i nikal korišteni su za povezivanje promjena u kemiji oceana s ogromnim vulkanizmom i gubitkom morskog života. Ali ti se elementi recikliraju na Zemljinoj površini, za razliku od izotopa žive, koji nude daleko stabilniji signal vulkanske aktivnosti. Također, mnoge studije o ovom događaju masovnog izumiranja usredotočile su se na mjesta sa sjeverne hemisfere, što otežava razumijevanje utjecaja vulkanizma na donju stranu Zemlje.

Nije bio pojedinačni događaj

Ovo je značajno jer sve više dokaza sugerira da Veliko izumiranje nije bio pojedinačni smrtonosni događaj, već višestruke epizode izumiranja koje su se događale u valovima tijekom sto tisuća godina. Dakle, paleoklimatolog Jun Shen s Kineskog sveučilišta za geoznanosti i kolege krenuli su s otkrivanjem izotopa žive u naslagama stijena na dvije lokacije na južnoj hemisferi: bazenu Karoo u južnoj središnjoj Africi i bazenu Sydneya na istočnoj obali Australije. U vrijeme Velikog izumiranja, bazeni su bili ujedinjeni u jedan superkontinent nazvan Pangea, ali sada su odvojeni otprilike 10.000 kilometara i Indijskim oceanom. U njima su istraživači pronašli gotovo identične uzorke: izotope žive koji su dostigli vrhunac krajem perma.

Ovi dokazi s dosad najudaljenijih zemaljskih nalazišta sugeriraju da je živa izbačena iz vulkana na sjevernoj hemisferi i raspršena po cijelom svijetu, kažu istraživači. "Ispostavilo se da vulkanske emisije žive imaju vrlo specifičan izotopski sastav žive koja se nakupila na horizontu izumiranja", objašnjava autor studije i geolog Tracy Frank sa Sveučilišta Connecticut.

"Znajući starost ovih naslaga, možemo definitivnije povezati vrijeme izumiranja s ovom masivnom erupcijom u Sibiru", naglasio je. Njihov se rad usklađuje sa signalima iz izotopa sumpora koji se podudaraju s Velikim izumiranjem, a također se nadovezuje na prošla istraživanja koja sugeriraju da su se masovna izumiranja počela događati na kopnu do 600.000 godina prije nego što je morski život udahnuo posljednjih nekoliko udisaja.

"To sugerira da sam događaj nije bio samo jedan veliki udarac koji se dogodio trenutno", objašnjava Christopher Fielding, još jedan geolog sa Sveučilišta Connecticut. "To nije bio samo jedan vrlo loš dan na Zemlji, da tako kažem, trebalo je neko vrijeme da se izgradi i to se dobro uklapa u nove rezultate jer sugerira da je vulkanizam glavni uzrok." Istraživači priznaju da nije lako utvrditi izravni uzrok Velikog izumiranja. Oblaci pepela iz vulkanskih erupcija u južnoj Kini također su upleteni u pokolj, uz onaj u Sibiru.