Mnogima od nas znalo se barem jednom ili više puta u životu dogoditi da osjetimo prisutnosti u prostoriji kada smo bili sigurni da smo potpuno sami. Možda je to bilo iskustvo koje rado dijelite s drugima ili ga pak držite samo za sebe jer nema realnog objašnjenja i bojte se da vas ne proglase čudakom.

Međutim, sada istraživanja pokazuju da je ovo intenzivno iskustvo nešto što možemo razumjeti, koristeći znanstvene modele uma, tijela i odnosa između uma i tijela. Jedno od najvećih istraživanja na tu temu provedeno je još davne 1894. godine. Društvo za psihička istraživanja (SPR) objavilo je svoj Popis halucinacija, istraživanje na više od 17.000 ljudi u Velikoj Britaniji, SAD-u i Europi. Istraživanje je imalo za cilj shvatiti koliko je uobičajeno da ljudi imaju naizgled nemoguće posjete koje proriču smrt. SPR je zaključio da su se takva iskustva događala prečesto da bi bila slučajna (jedan od svake 43 osobe koje su bile ispitane). Godine 1886. SPR, koji je među svojim pokroviteljima uključivao bivšeg britanskog premijera Williama Gladstonea i pjesnika Alfreda, lorda Tennysona, objavio je Phantasms of the Living. Ova zbirka je uključivala 701 slučaj telepatije, predosjećaja i drugih neobičnih pojava. Recimo, velečasni P. H. Newnham iz Devonporta u Plymouthu ispričao je priču o posjetu Novom Zelandu, gdje ga je "noćna prisutnost" upozorila da se sljedećeg jutra u zoru ne pridruži izletu brodom. Kasnije je saznao da su se svi na plovidbi utopili.

Paraliza sna

U to vrijeme fantazme su kritizirane kao neznanstvene. Popis je primljen s manje skepticizma, ali je i dalje patio od pristranosti odgovora. Međutim, takva iskustva žive u domovima diljem svijeta, a suvremena znanost nudi ideje za njihovo razumijevanje. Mnogi od izvještaja koje je prikupio SPR zvuče poput hipnagogije, halucinantnih iskustava koja se događaju na granicama sna. Pretpostavlja se da nekoliko religioznih iskustava zabilježenih u 19. stoljeću imaju temelj u hipnagogiji.

Prisutnosti imaju posebno jaku vezu s paralizom sna, koju je iskusilo oko 7 posto odraslih osoba barem jednom u životu. U paralizi sna, naši mišići ostaju zamrznuti kao mamurluk iz REM faze sna, ali naš um je aktivan i budan. Studije su pokazale da više od 50 posto ljudi s paralizom sna izvješćuje o prisutnosti. Dok su viktorijanske prisutnosti koje je dokumentirao SPR često bile benigne ili utješne, moderni primjeri prisutnosti potaknute paralizom sna obično odišu jezivošću.

Društva diljem svijeta imaju vlastite priče o noćnim prisutnostima, ali zašto bi iskustvo kao što je paraliza stvaralo osjećaj prisutnosti? Neki su se istraživači usredotočili na specifičnosti buđenja u takvoj neobičnoj situaciji. Većina ljudi smatra paralizu sna zastrašujućom, čak i bez halucinacija. Godine 2007., istraživači spavanja J. Allen Cheyne i Todd Girard ustvrdili su da ako se probudimo paralizirani i ranjivi, naši instinkti će učiniti da se osjećamo ugroženo, a naš um popunjava prazninu. Ako smo mi plijen, mora postojati grabežljivac. Drugi pristup je promatranje sličnosti između posjeta u paralizi sna i drugih vrsta osjećaja prisutnosti. Istraživanja u proteklih 25 godina pokazala su da su prisutnosti ne samo redoviti dio hipnagogijskog krajolika, već se javljaju i kod Parkinsonove bolesti, psihoza, iskustava bliskih smrti i žalosti. To sugerira da je malo vjerojatno da se radi o fenomenu koji se odnosi na spavanje, prenosi Science Alert.

Što kažu eksperimenti

Zna se iz neuroloških studija slučaja i eksperimenata stimulacije mozga da prisutnosti mogu biti izazvane tjelesnim znakovima. Na primjer, 2006. godine neurolog Shahar Arzy i kolege uspjeli su stvoriti "figuru u sjeni" koju je doživjela žena čiji je mozak bio električno stimuliran u lijevom temporoparijetalnom spoju (TPJ). Činilo se da lik odražava položaj tijela žene – a TPJ kombinira informacije o našim osjetilima i našim tijelima.

Niz eksperimenata u 2014. također je pokazao da remećenje osjetilnih očekivanja ljudi izgleda izaziva osjećaj prisutnosti kod nekih zdravih ljudi. Način na koji funkcionira postupak koji su istraživači koristili je da vas prevari da se osjećate kao da dodirujete vlastita leđa, sinkronizirajući svoje pokrete s robotom koji je točno iza vas. Naš mozak daje smisao sinkronizaciji zaključivanjem da mi proizvodimo taj osjet. Zatim, kada je ta sinkronizacija poremećena, zbog toga što robot dodiruje malo neusklađeno, ljudi se odjednom mogu osjećati kao da je prisutna još jedna osoba.

To smo zapravo mi

Promjena osjetilnih očekivanja situacije izaziva nešto poput halucinacije. Ta bi se logika mogla primijeniti i na situaciju poput paralize sna. Sve naše uobičajene informacije o našim tijelima i osjetilima poremećene su u tom kontekstu, pa možda i ne čudi što se možemo osjećati kao da postoji nešto "drugo" s nama. Možda se osjećamo kao da je to neka druga prisutnost, ali zapravo smo to mi. U svom vlastitom istraživanju 2022. pokušao sam pronaći sličnosti u prisutnostima iz kliničkih izvještaja, duhovne prakse i sportova izdržljivosti, koji su dobro poznati po tome što proizvode niz halucinantnih fenomena, uključujući prisutnost.

U svim tim situacijama, mnogi aspekti osjećaja prisutnosti bili su vrlo slični. Na primjer, subjekt je osjećao da je prisutnost neposredno iza njih. Prisutnosti povezane sa spavanjem opisale su sve tri skupine, ali isto tako i prisutnosti potaknuti emocionalnim čimbenicima, poput tuge i žalosti. Unatoč svom stoljetnom podrijetlu, znanost o osjećaju prisutnosti zapravo je tek započela. Na kraju, znanstveno istraživanje može nam dati jedno sveobuhvatno objašnjenje ili će nam možda trebati nekoliko teorija da objasnimo sve ove primjere prisutnosti. Ali susreti ljudi opisani u Phantasms of the Living nisu fantomi prošlog vremena.