Kroz našu atmosferu teku rijeke intenzivne vlage jednako kao što to čine njihove tekuće verzije po zemlji. Nažalost, nebeske struje mnogo su teže vidljive golim okom. Često proizvod ciklona, atmosferske rijeke mogu diktirati gdje će pasti intenzivna kiša, što njihovu nevidljivost čini problemom. Razumijevanje njih postaje sve važnije kako se naša sve toplija atmosfera sve više puni vodom, prisiljavajući ove zračne vodene putove da mijenjaju smjer.

Do sada su istraživači oslanjali se na računalno modeliranje kako bi predvidjeli kamo bi se ta vodena para vjerojatno kretala, ali istraživači su sada osmislili način da ih špijuniramo u stvarnom vremenu. Komad slagalice koji je nedostajao bio je 3D vjetrovni pejzaž.

Atmosferski znanstvenik s Kalifornijskog sveučilišta Weiming Ma i kolege odredili su da se satelitski zapisi prostornih temperatura mogu koristiti za stvaranje približnog stvarnog 3D vjetrovnog polja. Kombinirajući te podatke s NASA-inim satelitskim otkrivanjem vlage, otkrili su globalnu distribuciju vlažnih struja. Većina vlage u nebu prenosi se preko širina atmosferskim rijekama dok teku prema polovima. Odgovorne su za do 30 posto godišnjih oborina u SAD-u i Europi, te čak do 40 posto tijekom vlažne sezone u istočnoj Aziji.

Na što sve utječu

Atmosferske rijeke obično se formiraju iznad tropskih oceana, ali kada udare na nebesa iznad kopna, često stvaraju vremenske opasnosti poput oštećujućih vjetrova i poplava. Kako se jet stream iznad Sjeverne Amerike pomaknuo sjeverno tijekom posljednjih četiri desetljeća, učestalost atmosferskih rijeka iznad istočnog dijela SAD-a povećala se.

Te nebeske rijeke također utječu na varijabilnost morskog leda - njihovo prisustvo povećava razinu topljenja. U posljednjih nekoliko godina morski led doseže sve manje rekordne minimume na oba pola.

Znanstvenici došli do strašnog otkrića: Zemlja je počela mijenjati boju, više neće biti 'Plavi planet'

Analizirajući vidljive nebeske tokove, Ma i njegov tim sada mogu vidjeti da su prethodni modeli pretpostavljali prečestu proizvodnju kiše atmosferskih rijeka, ali podcjenjivali intenzitet kiše. "Kako kvaliteta satelitskih promatranja nastavlja napredovati, metodologija koja je ovdje prikazana može se primijeniti na druge satelitske promatranja poput geostacionarnih satelita kako bi se razvile statistike atmosferskih rijeka veće rezolucije ili veće učestalosti", objašnjavaju Ma i kolege u svom radu, prenosi Science Alert.

Njihova nova metoda sada se može integrirati u vremenske prognoze i klimatske modele. Istraživači planiraju procijeniti kako se klimatski modeli nose s njihovom novom metodom otkrivanja atmosferskih rijeka u sljedećem koraku.