Oortov oblak, golemi sferni omotač ledenih tijela na samom rubu Sunčeva sustava, i dalje ostaje jedna od najvećih nepoznanica u astronomiji. No, nova istraživanja sugeriraju da bi njegova unutarnja struktura mogla nalikovati minijaturnoj galaksiji s dva spiralna kraka.

Znanstvenici su razvili model koji prikazuje Oortov oblak u obliku spiralnog diska, a svoja su otkrića objavili 16. veljače na preprint serveru arXiv. Iako istraživanje još nije prošlo stručnu recenziju, njegove implikacije mogle bi značajno promijeniti naše razumijevanje ovog udaljenog dijela Sunčeva sustava. Oortov oblak formirao se prije 4,6 milijardi godina od ostataka divovskih planeta poput Jupitera, Saturna, Urana i Neptuna. Tijekom njihova formiranja, gravitacijski poremećaji izbacili su ogroman broj objekata daleko izvan Plutonove orbite, gdje su ostali zarobljeni u ovom ledenom oblaku.

Unutarnji rub Oortova oblaka nalazi se između 2.000 i 5.000 astronomskih jedinica (AU) od Sunca, dok se vanjski proteže čak do 100.000 AU. Za usporedbu, jedna astronomska jedinica iznosi 150 milijuna kilometara, što je prosječna udaljenost između Zemlje i Sunca. Čak i pri brzini od 1,6 milijuna kilometara dnevno, NASA-in Voyager 1 neće dosegnuti Oortov oblak još 300 godina, a njegov izlazak iz oblaka trajat će dodatnih 300.000 godina.

Zašto je Oortov oblak toliko teško promatrati?

Zbog svoje ogromne udaljenosti, objekti unutar Oortova oblaka premali su, preslabi i previše udaljeni da bi ih se moglo promatrati čak i najmoćnijim teleskopima. Gotovo sve što znamo o njemu dolazi iz dugoperiodičnih kometa, ledenih tijela koja gravitacijske sile ponekad izbace prema unutrašnjosti Sunčeva sustava.

Kako bi bolje razumjeli njegov oblik, znanstvenici su analizirali orbite kometa i gravitacijske sile koje na oblak djeluju iznutra i izvana.

Kako je nastao model spiralne strukture?

Jedan od ključnih čimbenika u formiranju Oortova oblaka je "galaktička plima" – gravitacijski utjecaj zvijezda, crnih rupa i središta Mliječne staze. Ove sile imaju važan utjecaj na objekte u Oortovu oblaku, dok su objekti bliži Suncu više pod utjecajem njegove gravitacije.

Koristeći podatke o tim silama, znanstvenici su pokrenuli simulaciju na NASA-inom superračunalu Pleiades. Rezultat je bio iznenađujući – unutarnji dio Oortova oblaka, koji se proteže od 1.000 do 10.000 AU, prema modelu ima spiralne krakove slične onima u Mliječnoj stazi, a njihova ukupna duljina doseže 15.000 AU.

Mogu li znanstvenici potvrditi ovu teoriju?

Kako bi potvrdili ovu teoriju, istraživači bi morali izravno promatrati objekte u Oortovu oblaku ili izdvojiti svjetlost reflektiranu s njih od svih ostalih kozmičkih izvora. No, nijedan teleskop trenutno nije dovoljno moćan za takve analize, a do sada nema posvećenih misija koje bi pokušale prikupiti ove podatke.

Ipak, znanstvenici vjeruju da bi razumijevanje oblika Oortova oblaka moglo pomoći u otkrivanju podrijetla kometa, evolucije Sunčeva sustava te uloga koje ova golema struktura ima u širem kozmičkom kontekstu. Možda je vrijeme da se ozbiljnije počnemo baviti njegovim istraživanjem.