Australski forenzični patolog Roger Byard, kojega kolege nazivaju ‘Doktor Smrt’, proveo je desetljeća istražujući najteže i najbizarnije smrti u zemlji – od višestrukih ubojstava do smrti izazvanih ribom ili pijetlom. U najnovijoj epizodi podcasta “I Catch Killers”, koji vodi bivši detektiv Gary Jubelin, Byard je otvoreno progovorio o počecima svoje karijere, profesionalnoj traumi i važnosti edukacije javnosti o „nepotrebnim smrtima“.

Prvi tjedan na poslu – ubojstva iz Snowtowna

Byardov ulazak u svijet forenzike bio je, kako sam kaže, vatreno krštenje. Već u prvom tjednu pozvan je da radi na jednom od najpoznatijih slučajeva u australskoj kriminalističkoj povijesti – ‘Snowtown’ ubojstvima, poznatima i kao ‘tijela u bačvama’.

“Nazvao me šef odjela za teška kaznena djela jedne noći... Bio sam potpuno zelen,” rekao je Byard. “Nisam ni znao da, kad te nazove šef odjela za teška kaznena djela, znači da je stvar ozbiljna.”

Zločini su se dogodili između 1992. i 1999. godine u Adelaideu i okolici, a počinili su ih John Justin Bunting, Robert Joe Wagner i James Spyridon Vlassakis. Četvrti sudionik, Mark Haydon, osuđen je zbog pomoći u prikrivanju tijela. Suđenje je postalo jedno od najdužih i najmedijski eksponiranijih u Australiji, a Byardovi forenzični nalazi odigrali su ključnu ulogu u osudama.

Najbizarniji slučajevi: pijetlovi, psi i – skuše?

Ipak, iako su ‘Snowtown’ ubojstva možda najpoznatiji slučaj, Byard ističe kako su neki od najsmješnijih i najčudnijih slučajeva često smrtne nesreće koje uključuju životinje.

“Počeo sam skupljati slučajeve smrti izazvane životinjama,” rekao je Jubelinu. “Psi, zmije, morski psi, pijetlovi, pa čak i skuše.”

U jednom od neobičnijih slučajeva, čovjek koji je pecao u Darwin luci poginuo je kada je skuša teška 25 kilograma izletjela iz vode kako bi izbjegla morskog psa – i snažno ga udarila.

“Bio je na krivom mjestu u krivo vrijeme,” rekao je Byard.

A što je s pijetlom?

“Jedna starija gospođa skupljala je jaja iza kuće,” ispričao je. “Pijetlovi su, koliko sam shvatio, zločeste životinje. Napao ju je, a ona je imala proširene vene – i jednostavno joj je kljucao nogu.”

Byard objašnjava da su proširene vene opasnije nego što ljudi misle, jer čak i manje ozljede mogu dovesti do smrti. Prisjetio se i slučaja gdje je osoba umrla od ogrebotine mačke.

“Ljudi ne shvaćaju ozbiljnost. I zato o tome govorim – ne zato što je to bizarno, već da ih upozorim,” rekao je. “Ako imate proširene vene i dobijete malu ranu, morate leći, pritisnuti mjesto i podignuti nogu. Tako možete preživjeti. Ljudi u panici hodaju okolo i iskrvare – to su potpuno nepotrebne smrti.”

Na kraju tog dijela razgovora dodao je: “Ali da, nikad ne vjerujte pijetlu.”

Nevidljiva trauma: Što sve forenzični patolozi nose sa sobom

Iako su neobični slučajevi česti medijski hitovi, Byard upozorava na ozbiljnu i često zanemarenu traumu koju forenzični patolozi proživljavaju.

“Nitko ne priča o posttraumatskom stresu kod forenzičara, a mi svaki mjesec izlazimo na teren,” rekao je. “Gledamo raskomadana tijela, spaljene ostatke, djecu koja umiru od gladi, prometne nesreće... I ne samo da to moramo gledati, već to moramo detaljno opisati, shvatiti, i zatim prezentirati poroti – dok nam se, pritom, često osporava stručnost.”

Dodao je da se trauma akumulira, ali istovremeno raste i svijest da odgovori nisu uvijek dostupni. “Kad sam počeo, mislio sam da ću uvijek znati uzrok smrti – bio sam pun entuzijazma,” prisjetio se.

“Kako je karijera odmicala, shvatio sam da odgovori ponekad ne postoje. I tada moram sjesti s obitelji i reći im: ‘Nemam pojma’. Sve što mogu reći je: ‘Nije bilo ništa što ste vi učinili’.”

Jedan od najtežih aspekata posla, kaže, je kontakt s obiteljima preminulih. “Često samo žele upoznati osobu koja se brinula o njihovom djetetu između trenutka kad su ga zadnji put vidjeli i kad su ga vidjeli u pogrebnom poduzeću.”