Helen Berriman, 47-godišnja Londončanka, napustila je užurbani život britanske prijestolnice i pronašla potpuno novu životnu filozofiju – kao konobarica u kafiću smještenom na nudističkoj plaži na jugoistoku Španjolske, tik uz poznati naturistički kamp.

Na tu je plažu, kako sama priznaje, prvi put došla iz čiste radoznalosti i ljubavi prema suprugu, koji je godinama prakticirao nudizam. Nije mogla ni zamisliti da će upravo tamo pronaći posao – i ono što opisuje kao potpunu osobnu transformaciju.

"U početku sam osjećala sram – a onda sam osjetila slobodu"

„Bilo mi je jako neugodno. Imala sam osjećaj da svi bulje, uspoređuju, komentiraju… ali stvarnost je bila sasvim drugačija“, iskreno priznaje Helen. „Ljudi na nudističkoj plaži su nevjerojatno opušteni. Nitko ne mari za celulit, bore, opušten trbuh ili grudi koje više nisu kao u dvadesetima. I baš zato sam zavoljela taj svijet.“

Priliku za posao dobila je zahvaljujući prijatelju koji je već radio u naturističkom kampu. No, radno mjesto nije dolazilo bez specifičnih uvjeta – svi zaposlenici morali su se uklopiti u filozofiju kampa. Odjeća nije bila dozvoljena, osim jedne iznimke: zbog higijenskih razloga, dopušteno je nošenje pregače.

„Obukla sam pregaču, ali ispod nje nisam imala ništa. Trebalo mi je nekoliko dana da se naviknem da nosim tacne bez donjeg rublja. Ali kad sam shvatila da me nitko ne gleda kao seksualni objekt, prestala sam svoje tijelo doživljavati kao ‘problem’. Počela sam ga voljeti“, iskreno priča.

Neugodnosti postoje – ali važnija je diskretnost

Helen ističe kako većina posjetitelja razumije i poštuje pravila ponašanja, ali priznaje da ponekad dolazi do neugodnih situacija, posebice s muškarcima koji prvi put posjećuju kamp.

„Dogodi se da neki muškarci, osobito mlađi ili oni koji su prvi put tu, ne uspiju iskontrolirati uzbuđenje. Sjednu prekriženih nogu, sakriju se ručnikom ili se izgovaraju da im je vruće pa legnu na trbuh. Neki pokušavaju ignorirati situaciju, ali realno – sve se vidi“, ispričala je kroz smijeh.

Najneugodniji trenutak doživjela je dok je posluživala jednog gosta koji je naručio hladni espresso. „Bila sam u šoku jer se čovjek nije ni potrudio prikriti što mu se događa. Samo sam mu mirno rekla: ‘Mogu li vam donijeti dodatni ručnik?’ Nije bilo potrebe za sramom, ali ni za ignoriranjem očitog. Diskretnost je ključ na ovakvim mjestima“, objašnjava.

"Ljudi vas gledaju u oči, a ne u tijelo"

Helen se posebno osvrće na raširene zablude o nudizmu. Najveća među njima, kaže, jest uvjerenje da golotinja podrazumijeva seksualnost.

„To nije porno kamp. Ljudi su goli, ali to ne znači da postoji seksualna tenzija. Atmosfera je prijateljska, čak obiteljska. Dolaze stariji parovi, ljudi s djecom… Goli ste, ali nitko ne flertuje. Ljudi vas gledaju u oči, a ne u vaše tijelo“, naglašava.

Po njezinom mišljenju, svatko bi barem jednom u životu trebao doživjeti takvo iskustvo – skinuti ne samo odjeću, već i stid, kompleks savršenstva i potrebu da se stalno nešto dokazuje.

"Moje tijelo više nije neprijatelj – ono je moj dom"

„Prava sloboda dolazi kad se oslobodite ne samo odjeće, već i sramote, očekivanja i uvjerenja da morate izgledati savršeno da biste bili prihvaćeni“, kaže Helen. Dodaje da joj je upravo ta plaža promijenila pogled na vlastito tijelo i samopouzdanje.

„Naučila sam da moje tijelo nije neprijatelj, već moj dom. I da žena može biti lijepa i samouvjerena i kad je gola, bez šminke, bez filtera, bez grudnjaka. A ako nekome i prorade hormoni – pa dobro, to je ljudski. Samo treba znati kako se ponašati kad se to dogodi“, zaključuje.

Svojim primjerom, kaže, želi pomoći drugima da prihvate sebe upravo takvima kakvi jesu – jer, kako ističe, oslobađanje počinje onog trenutka kad prestanemo vjerovati da moramo biti savršeni da bismo bili vrijedni.