Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost i autor bezvremenskih romana poput Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Prokleta avlija i Gospođica, ostaje jedna od najvažnijih književnih figura 20. stoljeća. Njegova djela i danas nalaze svoje mjesto među najčitanijima, a interes za njegov opus dodatno je potaknut emitiranjem serije Nobelovac koju je režirao i interpretirao Tihomir Stanić.

No, iza sjajne književne reputacije stajao je čovjek izrazito suzdržan prema javnosti, medijima, pa čak i vlastitoj biografiji. Andrić nije volio govoriti o sebi, a njegove književne stavove moglo se naslutiti jedino kroz pažljivo čitanje njegovih djela.

"Pisac nije posrednik"

Za razliku od mnogih svojih suvremenika, Andrić se rijetko upuštao u intervjue. Prema riječima profesora Milivoja Pavlovića, autora knjige 10 portreta, 10 razgovora, Andrić je izbjegavao javne dijaloge jer je vjerovao da pisac ne bi trebao posredovati između publike i vlastitog djela.

Taj stav potvrdio je i vlastitim ponašanjem: životne činjenice i osobne refleksije nije iznosio u javnost, inzistirajući na tome da čitatelj sve što treba znati o piscu – sazna kroz ono što je napisao. Iza njega je, zanimljivo, ostao tek jedan nedovršen pokušaj pisanja drame, što dodatno oslikava njegovu selektivnost prema književnim formama i javnim istupima.

Odbijanje medijskih senzacija

Još jedan pokazatelj Andrićeve distanciranosti od medija bio je njegov stav prema netočnim informacijama koje su se pojavljivale u javnosti. Umjesto da demantira bombastične naslove, Andrić ih je dočekivao sa smirenim humorom.

Kao što je svjedočio Milovan Vitezović u Ninu 2004. godine, Andrić je odbio reagirati čak i na naslov poput: "Andrić ukrao zvona keltske katedrale!" – na što je, navodno, odgovorio: "Zašto ja? Neka demantira keltska katedrala."

Incident s novinarkom: "Gospođo, ja sam prije svega Beograđanin"

Andrićeva suzdržanost prema osobnim pitanjima najbolje je vidljiva u priči koju je zabilježio Miroslav Karaulac, istaknuti autor brojnih radova o Andrićevu životu i djelu. Naime, uoči odlaska u Švedsku na dodjelu Nobelove nagrade, jedna novinarka postavila mu je pitanje: "Kako se sada osjeća najveći Hrvat?".

Andrić je mirno, ali odlučno odgovorio: "Gospođo, ja sam prije svega Beograđanin. Naš intervju je završen." Time je dao do znanja da nacionalne etikete ne pristaju njegovom književnom i osobnom identitetu, ostajući dosljedan svojoj filozofiji suzdržanosti.

Pisac čije djelo govori sve

Ivo Andrić nikada nije želio biti tema sam sebi. Nije tražio slavu izvan književnih okvira, niti je dopuštao da medijska halabuka naruši ono što je smatrao najvažnijim – integritet djela. Njegova tišina bila je oblik govora, njegov izostanak iz intervjua bio je stav.

Danas, više od pola stoljeća nakon njegove smrti, Andrićeve knjige i dalje žive, čitaju se i tumače, a njegova odsutnost iz medija i dalje djeluje snažno – kao podsjetnik da prava umjetnost ne treba tumača. Ona govori sama za sebe.

U vremenu u kojem se od umjetnika očekuje prisutnost, Andrićev primjer podsjeća da ponekad najveću snagu ima onaj koji šuti – i piše.