Torinsko platno, poznato kao navodno pogrebno platno Isusa Krista, ponovno je pod povećalom znanosti. Nova studija objavljena 28. srpnja u časopisu Archaeometry sugerira da otisak na platnu nije mogao nastati prekrivanjem trodimenzionalnog ljudskog tijela. Umjesto toga, slika više odgovara otisku niskog reljefa, tvrdi brazilski dizajner Cicero Moraes, stručnjak za 3D digitalnu rekonstrukciju povijesnih lica.

„Slika na Torinskom platnu konzistentnija je s matricom niskog reljefa,“ izjavio je Moraes za Live Science putem e-maila. „Takva matrica mogla je biti izrađena od drva, kamena ili metala te pigmentirana (ili zagrijana) samo na dodirnim točkama, što bi proizvelo opaženi uzorak.“

Kontroverze od samih početaka

Torinsko platno prvi je put zabilježeno krajem 14. stoljeća, a odmah je izazvalo žestoke rasprave o njegovoj autentičnosti. Uglavnom se tvrdilo da je riječ o relikviji iz vremena Isusove smrti i uskrsnuća, no analiza ugljikom iz 1989. godine pokazala je da je platno nastalo između 1260. i 1390. godine, što ga čvrsto smješta u srednji vijek.

U to je vrijeme u Europi bilo uobičajeno prikazivati religijske figure u obliku niskih reljefa, primjerice na nadgrobnim spomenicima, što je potvrđeno i prethodnim povijesno-umjetničkim analizama.

Digitalni eksperiment: 3D tijelo vs. niski reljef

Kako bi testirao kako je slika na platnu mogla nastati, Moraes je kreirao dva digitalna modela – jedan koji prikazuje trodimenzionalno ljudsko tijelo i drugi u obliku niskog reljefa.

Uz pomoć 3D softverskih alata, simulirao je prekrivanje tkaninom oba modela. Usporedio je dobivene rezultate s arhivskim fotografijama Torinskog platna iz 1931. godine i utvrdio da tkanina prebačena preko modela niskog reljefa gotovo savršeno odgovara izgledu platna.

Nasuprot tome, kad je tkanina prekrila trodimenzionalno tijelo, došlo je do izraženih deformacija slike – poznatih kao „efekt Agamemnonove maske“. Riječ je o fenomenu u kojem otisak lica postaje neprirodno širok zbog prijenosa s trodimenzionalnog objekta na dvodimenzionalnu površinu. Moraes je taj efekt demonstrirao tako što je obojao lice i pritisnuo papirnati ručnik na njega – rezultat je bila značajno iskrivljena slika u odnosu na ravni pogled sprijeda.

Kod otiska s niskog reljefa, takva se izobličenja ne događaju, tvrdi Moraes. Otisak više nalikuje fotokopiji jer prikazuje samo dijelove u neposrednom kontaktu s tkaninom, bez dubine i volumena.

„Remek-djelo kršćanske umjetnosti“?

Za razliku od uvriježenog mišljenja da je Torinsko platno izravno pokrivalo Isusovo tijelo, Moraes smatra kako je mnogo vjerojatnije da se radi o umjetničkom djelu s pogrebnom tematikom. „To je remek-djelo kršćanske umjetnosti,“ zaključuje.

Iako u svojoj studiji nije istraživao konkretne metode niti materijale korištene za izradu platna, naglašava da „postoji vrlo mala vjerojatnost“ da se radi o otisku stvarnog tijela. Više je vjerojatno, kaže, da su vješti srednjovjekovni umjetnici ili kipari, koristeći znanje i tehniku, mogli stvoriti takav prikaz, bilo slikanjem ili izradom niskog reljefa.

Skeptici nisu iznenađeni

Ipak, neki stručnjaci smatraju da Moraesova analiza, premda vizualno dojmljiva, ne donosi ništa revolucionarno. „Već najmanje četiri stoljeća znamo da je slika tijela na platnu usporediva s ortogonalnom projekcijom na ravnu površinu, što sigurno ne bi moglo nastati kontaktom s trodimenzionalnim tijelom,“ napisao je Andrea Nicolotti, profesor povijesti kršćanstva na Sveučilištu u Torinu, za portal Skeptic.

„Moraes je svakako stvorio lijepe slike uz pomoć softvera,“ dodaje Nicolotti, „ali nije otkrio ništa što već nismo znali.“

Snaga digitalnih tehnologija u otkrivanju povijesnih misterija

Bez obzira na različita mišljenja, Moraes smatra da njegova metoda predstavlja važan alat u razumijevanju povijesnih artefakata. Ističe kako je njegova simulacija dostupna, ponovljiva i pokazuje kako tehnologija može pomoći u razjašnjavanju povijesnih zagonetki kroz spoj znanosti, umjetnosti i tehnologije.

Torinsko platno ostaje jedan od najzagonetnijih i najkontroverznijih vjerskih artefakata, a nova digitalna istraživanja poput ovog pokazuju da su moderna tehnologija i znanstvena metoda itekako sposobni otvoriti nova poglavlja u starim pričama.