U najmračnijim i najdubljim dijelovima Arktičkog oceana, više od 1.000 metara ispod površine, krije se neobična biološka granica koja razdvaja populacije meduza – i to ne zbog stijena, kopna ili temperatura, već naizgled nevidljivim faktorima. Znanstvenici su otkrili da unutar iste vrste meduza, Botrynema brucei ellinorae, postoje dvije jasno prepoznatljive morfološke varijante, koje žive odvojeno na različitim geografskim širinama.

Otkriće ove misteriozne granice objavio je tim morskih biologa predvođen Javierom Montenegrom s University of Western Australia, a rezultati istraživanja ukazuju na postojanje dosad nepoznate faunalne barijere – biološke granice koja razdvaja faunu, bez potrebe za fizičkim preprekama.

Dvije meduze, isti DNK

U hladnim i mračnim vodama takozvane "midnight zone", znanstvenici su primijetili da iste meduze dolaze u dvije inačice: jedne s karakterističnom izbočinom na glavi, u obliku gumba, i druge koje su potpuno glatke. Ova morfološka razlika, iako vizualno izražena, nije podržana genetskom razlikom – obje varijante pripadaju istoj genetskoj liniji, piše Science Alert.

"Obje vrste pojavljuju se u arktičkim i subarktičkim regijama," objašnjava Montenegro, "ali jedinke bez izbočine nikad nisu pronađene južno od područja Sjevernoatlantske struje, koja se proteže od Grand Banksa kod Newfoundlanda pa sve do sjeverozapadne Europe."

Biološka granica bez granice

Ovakve pojave poznate su znanosti i nazivaju se faunalne granice, odnosno nevidljive linije koje razdvajaju različite skupine životinjskog svijeta. Najpoznatije među njima su Wallaceova linija, Lydekkerova linija i Weberova linija koje odvajaju faunu jugoistočne Azije od Australije i Papue Nove Gvineje. Te granice ne moraju biti fizičke – mogu nastati zbog razlika u temperaturi, strujama, tlaku ili prehrambenim lancima.

No, u slučaju ove vrste meduza, znanstvenici se suočavaju s nevidljivom, ali stvarnom granicom. Dok se meduze s "gumbom" nalaze u cijelom svijetu, one bez izbočine ograničene su samo na područja sjevernije od 47 stupnjeva sjeverne geografske širine.

Istraživanje iz dubina

S obzirom na ekstremne uvjete u dubokom oceanu – pritisak koji drobi, hladnoću koja zaleđuje i potpunu tamu – istraživanja su moguća isključivo pomoću daljinski upravljanih podvodnih robota i mreža s istraživačkih brodova. Montenegro i njegov tim prikupili su brojne uzorke meduza, proučavali povijesne zapise i fotografije, te proveli genetsku analizu koja je potvrdila da su sve varijante iste vrste.

“Razlike u obliku, unatoč snažnoj genetskoj sličnosti kod primjeraka iznad i ispod 47 stupnjeva sjeverno, ukazuju na postojanje nepoznate bio-geografske barijere u Atlantskom oceanu,” navodi Montenegro.

Izbočina kao prednost?

Znanstvenici još ne znaju što točno uzrokuje ovu granicu. Jedna od pretpostavki jest da izbočina na glavi meduze daje određenu evolucijsku prednost, možda pomažući u obrani od grabežljivaca u južnijim, toplijim vodama, gdje su uvjeti znatno drugačiji od arktičkih.

Dosadašnja istraživanja već su identificirala regiju Sjevernoatlantske struje kao “prijelazni ekoton”, gdje se miješaju borealne (hladne) i suptropske (toplije) vrste, što dodatno potvrđuje ideju o ekološkoj prijelaznoj zoni, a ne čvrstoj fizičkoj granici.

Koliko još toga ne znamo?

Ova studija dodatno naglašava koliko je naše znanje o dubokom oceanu ograničeno. Otkriće takve suptilne barijere između gotovo identičnih organizama podsjeća da su životne forme u oceanima daleko složenije i raznolikije nego što smo dosad mislili.

„Prisustvo dviju morfološki različitih jedinki unutar jedne genetske linije pokazuje koliko je važno nastaviti istraživanje bioraznolikosti železastih morskih životinja,” zaključuje Montenegro.