Biblija se danas doživljava kao nepromjenjiva i konačna zbirka svetih tekstova, no povijesna stvarnost daleko je složenija. U prvim stoljećima kršćanstva i judaizma kružili su deseci spisa koji su nudili potpuno drukčije poglede na Boga, anđele, Isusa i ljudsko podrijetlo, ali su s vremenom proglašeni neprihvatljivima i izbačeni iz svetog kanona.

Više od 70 tekstova koji nikada nisu ušli u Bibliju

Današnja Biblija sastoji se od 66 knjiga Starog i Novog zavjeta, no povijesni izvori pokazuju da je u ranim židovskim i kršćanskim zajednicama bilo u opticaju više od 70 dodatnih spisa koji nikada nisu prihvaćeni kao dio kanona. Ti takozvani izgubljeni ili apokrifni tekstovi nastajali su od kasnog razdoblja Drugog hrama pa sve do trećeg stoljeća nove ere, obuhvaćajući razdoblje od vremena Isusova života u prvom stoljeću do oko 300. godine.

Mnogi od tih zapisa smatrani su kontroverznima ili heretičkima jer su nudili radikalno drukčije prikaze anđela, divova, Isusa i početaka čovječanstva. Otkrivaju svijet u kojem su se sudarale različite ideje o vjeri, moralu i božanskoj intervenciji, a koje su crkvene vlasti na kraju odbacile.

Nebeska bića, ljudi i zabranjeni savezi

Neki od tih tekstova opisuju odnose između nebeskih bića i ljudi, uključujući priče o anđelima koji stupaju u brak s ljudskim ženama, dok drugi Isusa prikazuju na način koji se izravno sukobljava s Novim zavjetom. Postoje i spisi koji poznate biblijske likove stavljaju u uloge koje su za tadašnje vjerske autoritete bile neprihvatljive.

Iako su ti tekstovi u svoje vrijeme imali snažan utjecaj, s vremenom su izbačeni iz židovskih i kršćanskih svetih spisa, a danas su sačuvani uglavnom u fragmentima, povijesnim referencama ili rukopisima poput Svitaka s Mrtvog mora, kao i u rijetkim kopijama koje su očuvale zajednice poput etiopskih kršćana.

Knjiga o Henoku i divovi koji su prijetili čovječanstvu

Jedan od najpoznatijih izgubljenih tekstova je Knjiga o Henoku, koja se nadovezuje na kratke biblijske reference o Nefilima, divovima spomenutima u Starom zavjetu. Prema tom djelu, dvjesto palih anđela uzelo je ljudske žene i s njima dobilo djecu koja su postala nasilni divovi, bića koja su iscrpljivala resurse čovječanstva.

U tekstu se navodi da Bog zapovijeda arkanđelu Mihaelu da okove pobunjene anđele, dok Nefili na kraju stradavaju u Velikom potopu. Iako Knjiga o Henoku nije uključena u većinu židovskih i kršćanskih kanona, u antičko doba bila je široko čitana, a Etiopska pravoslavna Crkva i danas je smatra kanonskom.

Razlozi njezina odbacivanja uključuju apokaliptične vizije, razrađenu angelologiju poput silaska Promatrača, snažne mistične teme te teološke nedosljednosti u odnosu na doktrine koje su se postupno oblikovale u ranoj Crkvi.

Isus koji se smije na križu

Neki apokrifni tekstovi nude iznenađujuće prikaze Isusa. Apokalipsa po Petru, nastala u drugom ili trećem stoljeću, opisuje Isusa koji se tijekom raspeća smije, što odražava gnostička vjerovanja prema kojima je Isusovo fizičko tijelo bilo samo privid.

U tom tekstu Petar pita: „Što vidim, Gospodine? Je li to tebe vode? … A tko je onaj iznad križa, koji je radostan i smije se?“ Ovakav prikaz Isusa, kao i nagovještaji univerzalnog spasenja prema kojem bi svi ljudi na kraju bili izbavljeni iz pakla, bili su u suprotnosti s razvojem ortodoksne kršćanske teologije. Dodatno, tekst sugerira da je na križu patio samo ljudski Isus, dok božanski Krist nije, što je bilo neprihvatljivo za crkvene vlasti.

Djetinjstvo Isusa koje Crkva nije prihvatila

Infantno evanđelje po Tomi donosi još radikalniji odmak od poznate biblijske slike. Tekst prikazuje Isusa kao dijete s nadnaravnim moćima koji oživljava ptice od gline, proklinje dijete koje umire, zasljepljuje odrasle i kasnije poništava vlastite postupke, čak uskrsavajući osobu koja je pala s krova.

Evanđelje ne skriva ni mračniju stranu, prikazujući Isusa kao osvetoljubivo dijete koje proklinje dječaka na smrt jer ga je udario u rame. Nakon tog događaja mještani se žale Josipu i Mariji, a Isus, kao odgovor na optužbe, zasljepljuje njihove tužitelje.

U jednoj epizodi Josip vodi Isusa učitelju kako bi naučio abecedu, no učitelj se razljuti kada mu se dijete smije zbog njegovih uputa. Tekst započinje kada Isus ima pet godina, dok ga kanonska Biblija prvi put spominje u dobi od dvanaest godina.

Rana Crkva odbacila je ovo evanđelje jer Isusa prikazuje kao nasilno i hirovito dijete, što se kosilo s ortodoksnim učenjima. Kasni datum nastanka i povezanost s gnostičkom literaturom dodatno su učvrstili stav da je riječ o neautentičnom i heretičkom djelu.

Evanđelje po Judi i izdaja kao božanski plan

Jedan od najkontroverznijih tekstova svakako je Evanđelje po Judi, ponovno otkriveno 1970-ih godina u vapnenačkoj kutiji u blizini Nila. Iako nosi njegovo ime, tekst nije napisao apostol Juda koji je, prema Novom zavjetu, izdao Isusa Rimljanima.

Za razliku od tradicionalnog prikaza, ovo evanđelje Judu Iskariotskog prikazuje kao Isusova odabranog učenika kojemu je povjerena božanski određena izdaja. Isus mu, prema tekstu, govori: „Postat ćeš trinaesti… i bit ćeš proklet od ostalih naraštaja, ali ćeš nad njima vladati.“

Evanđelje po Judi prikazuje Judu kao onoga koji bolje od ostalih učenika razumije Isusovu misiju, čime izravno dovodi u pitanje stoljećima ukorijenjene interpretacije kršćanske tradicije.

Izgubljene knjige Biblije, bilo da govore o anđelima i divovima ili nude alternativne prikaze Isusova života i poslanja, pružaju fascinantan uvid u iznimnu raznolikost ranog židovskog i kršćanskog mišljenja. Iako su na kraju izbačeni iz kanona, ovi tekstovi svjedoče o burnim raspravama i različitim tumačenjima koja su prethodila stvaranju Biblije kakvu danas poznajemo.